Piše: Snježana Nemec
Bilo što da radimo, ako nismo istinoljubivi i ne pokazujemo temeljnu odgovornost, ako ne tražimo, ne govorimo i ne živimo istinu, mi nanosimo štetu sebi, drugome i cijeloj zajednici. Novinar se mora voditi činjenicama, učitelji pravednošću, političari moraju služiti narodu. I to je temeljna istina – sviđala se ona nekome ili ne.
Kad anulirate istinu, razvlačite je ili bezočno relativizirate, kad se upuštate u filozofiju koju ne razumijete, ne izražavate samo neznanje, već pokazujete da ste ušli u vrtlog laži, bahatosti, nerazumijevanja dostojanstva – vašeg i tuđeg. Kad kao vjernici tvrdite da živite istinu, a djelujete suprotno, tada ta tvrdnja gubi svaki smisao, a istina postaje žrtva vaših riječi i postupaka. Tada ne izdajete samo načela, već i nasljeđe onih koji su istinu živjeli i za nju trpjeli. Izdajete hrvatskog hajduka Andrijicu Šimića, kardinala Alojzija Stepinca, njegovu moralnu hrabrost, fra Didaka Buntića, Stjepana Radića, Vladimira Gotovca, Blagu Zadru… sve one koji su istinu branili i svoju savjest nisu izdavali.
Govoriti o istinoljubivosti i istini danas zvuči naivno, rezervirano za sanjare i idealiste, no možda su oni jedini koji imaju hrabrost ostati dosljedni sebi. Jer za istinoljubivost je potrebna hrabrost da se govori, ali i poniznost da se istina traži. Težak je to put, pun prepreka, nerazumijevanja, borbi i odbacivanja. Lakše je tada postati njezina suprotnost i ići linijom manjeg otpora, koliko god se nanosila šteta drugima i sebi i koliko god društvo time postajalo sve bolesnije.
Na baštini se ne čuva samo narodna nošnja, stare pjesme i plesovi, stare povijesne kuće – baštine se i vrijednosti: istina i istinoljubivost. Nevidljive i neopipljive, ali temeljne, koje prenosimo i s kojima pokazujemo što jesmo i kako živimo. Nažalost, danas smo zarobljeni u matrici nemoralnosti koja onemogućuje normalne odnose temeljene na povjerenju i pravdi. Ta matrica guši i svako kritičko mišljenje, iako su nam usta puna tog termina. Kad se jedno društvo navikne na poluistine, prikrivanje i lažne kompromise, tada se matrica nemoralnosti samo učvršćuje.
Hrvati su kroz povijest često morali braniti istinu i imaju moralnu dužnost da tu istinu ne zaborave. Kad god je istina bila opkoljena, prenosili su je svojom vjerom, običajima, pjesmom, a mnogi su za to platili cijenom svoga života i slobode.
Pjesmom se prenosila povijest stoljetne borbe protiv Osmanlija:
U boj, u boj!
Mač iz toka, bane,
nek dušman zna kako mremo mi!
Protiv komunizma, političke represije i krivotvorene istine, nerijetko i sarkastično:
„Dobrodošli drugari moji
hvala Titu opet smo se sreli
čisto srce nikog se ne boji
makar su nas ušutkati htjeli“
Kroz te stihove odzvanja snaga otpora i glas onih koji nisu pristali na laž i nasilje, već su istinu čuvali pjesmom i hrabrošću – za slobodu i dostojanstvo naroda.
U komunističkoj ideologiji laž, propaganda i cenzura služile su kao alati za održavanje monopola na moć, što je potaknulo kulturu prikrivanja, neiskrenosti i straha od istine. „Nevjernim Tomama“, iskrivljenim percepcijama, neznanju, onima koji i danas pokazuju žal za totalitarnim režimom, treba predočiti situaciju u kojoj stoje pred zatvorom i slušaju krikove političkih zatvorenika koji su govorili istinu i težili za svojim identitetom. Situaciju u kojoj ulaze u staru i oronulu kuću, gdje sve odiše siromaštvom i patnjom, ali i u kuću u kojoj je oduvijek nastanjena vjera i nada.
Kao što su tada ulazili partijski dužnosnici i osluškivali tko moli. Sjeli bi za stol, očekujući ručak. Prije tog ručka trebalo je izmoliti Očenaš. Dok tako sjede, baka u kutu se pita kako da izmoli svoj Očenaš, a da ne bude kažnjena. I tada, s narodnom mudrošću koja prkosi svakoj ideologiji, progovara: „Drugovi! Trebali bi izmoliti jedan Očenaš za našeg Titu…“ Dovitljivost je to i mudrost naroda iz krajeva gdje je komunizam gazio sve, i koji pokazuju da je istinoljublje i otpor.
U našoj recentnoj prošlosti Domovinski rat je vrijednosno nasljeđe istinoljublja, hrabrosti i ljubavi prema domovini. Kada se skrivala istina o patnji i borbi hrvatskog naroda, branitelji i „obični ljudi“ govorili su istinu, bez obzira na cijenu. To je istinoljublje koje se baštini i prenosi generacijama.
Pjesme su tada bile više od pjesama. To je bio glas koji nije bio utišan. I danas slušamo „Čavoglave“ i veliki dio naroda ne dopušta pokušaje da utihne pjesma. I danas nam je oko srca toplo kad čujemo pjesmu „Vukovar“ i tradicionalne hrvatske balade.
I ta istina i danas se mora braniti, prenoseći vrijednosti poput poštenja, hrabrosti i odanosti, te učiti mlade da istinoljublje i ljubav prema domovini nisu samo riječi, već i djela.
S druge strane, od straha se istina prešućivala, pristajalo se na poluistine i laži kako bi se preživjelo. Ovaj nedostatak istinoljublja duboko je utjecao na opću kulturu iskrenosti u društvu. Iako je Hrvatska danas demokratska država, nasljeđe te nekulture i dalje se osjeća kroz nepovjerenje prema političarima, institucijama i medijima, probleme s korupcijom i nedostatkom transparentnosti.
Drugim riječima: „Tko laže, sebe vara, tko laže, svijetu šteti.“ Riječi su to Ivana Gundulića, koji osuđuje laž i nepravdu, pozivajući na moral i istinu. „Laž ne ubija toljagom, ali se provlači krvnim žilama poput otrova, polako i oprezno, pa se i ne primjećuje kako djeluje.“ Tako je pisao Ivan Cankar, opisujući tiho, ali smrtonosno djelovanje laži.
I istina, laž je takva: truje pojedinca i društvo i, koliko god se pokušala opravdati, niti jedna laž nije bez grijeha niti lišena krivnje. Povijest je isto tako bila prepuna laži, obmana i dezinformacija, ponekad i s katastrofalnim posljedicama, ali povijest je i naša učiteljica života – kako iz lažnog i nerealnog svijeta naći put do istine i stvarnog svijeta.
Danas, u vrijeme globalizacije i razvoja tehnologije, informacije koje se šire brzinom munje prepune su dezinformacija i lažnih vijesti, nerijetko s ciljem manipuliranja ljudskim umom kako bi se mase navele na donošenje odluka koje idu u prilog istomišljenicima, različitim skupinama ljudi ili određenim interesnim krugovima. Onaj tko je izmanipuliran vjeruje da je potpuno slobodno formirao svoje mišljenje i donio svoj stav – i tu leži ne samo problem, već i opasnost. Ta činjenica ozbiljna je prijetnja istinoljubivosti, posebno novinarskoj izvrsnosti.
A što je novinarska izvrsnost? Novinarska izvrsnost je novinarstvo na najvišoj profesionalnoj i etičkoj razini. Znači točnost i provjeru činjenica, znači nepristranost i objektivnost koja ne favorizira bilo koju stranu ili osobne stavove. Znači jasnoću i razumljivost – pisati i govoriti tako da publika lako razumije sadržaj. Znači odgovornost i etiku – poštivanje privatnosti, izbjegavanje senzacionalizma i širenja lažnih vijesti. Znači baštiniti istinoljubivost kao vrijednost.
No s čime se mi suočavamo? Sa suprotnošću, s promicanjem ideologija, s lažima i manipulacijama. Svaka manipulacija ili pritisak na novinare i ostale profesije da slijede određene političke ili ideološke smjernice nije samo prijetnja njihovoj profesionalnoj neovisnosti, već i ozbiljan problem za slobodno društvo. Pravda i istina, koje bi trebale biti temelj novinarske izvrsnosti, ne smiju biti podložne politikama koje favoriziraju podobne narative i marginaliziraju one koji se protive ideologijama.
Što je rezultat? Ubijanje svake volje i motivacije koja na prvu ovakvim postavkama odgovara, ali se dugoročno obija o glavu pojedincima i cijelom društvu. S tako postavljenim stvarima posljedice su ozbiljne i dalekosežne te mogu dovesti do društvenih, političkih i kulturnih podjela koje bi bilo nemoguće prevladati. No ide se dalje, ulazi u sve sfere života, provlači kroz razne oblasti, bez namjere zaustavljanja jer su ekonomski i ideološki interesi postali imperativ, a nije više dovoljno ni svjedočenje da je takav modus operandi razarajući za društvo koje se polarizira i u konačnici postaje nesposobno za zajedničku akciju.
Zato su novinari koji pokazuju novinarsku izvrsnost i kojima zapravo nema mjesta u mainstream medijima ključni za dugoročnu stabilnost i zdravlje demokratskih društava, jer osiguravaju da istina, kritičko razmišljanje i odgovornost ostanu temeljni dijelovi novinarstva.
Sve to potvrđuje kako, s jedne strane, nasljeđe komunističke propagande i dalje živi, dok su globalizacija i tehnologija samo sofisticiraniji nastavak s jednako opasnim alatima za oblikovanje stvarnosti. Toliko i o pluralizmu kojeg zapravo nema u pravom smislu riječi – već se ta različitost mišljenja, na koju se svakodnevno pozivamo, svodi na nijansirane varijacije istog dominantnog diskursa.
Zato je medijima i njihovim vlasnicima vrijeme da to napokon shvate. Jer kad ih se odreknu svi, oni postaju samo refleksija onoga što nisu uspjeli očuvati: povjerenje, istinu i odgovornost prema društvu. Kada mediji izgube svoju vjerodostojnost, kada postanu megafoni za politiku, kapital ili strane interese, oni prestaju biti glas naroda i postaju glas onih koji najviše plaćaju. Tada gube povjerenje, a to je najopasnija stvar koja im se može dogoditi. Jer kad narod prestane vjerovati u ono što čuje, dolazi do potpune dezintegracije društvene povezanosti.
Istinoljubivost kao baština nije samo vrijednost koju nasljeđujemo, već korijen iz kojeg izrastaju svi naši moralni principi i svakodnevna djela. To je esencija koja nas povezuje s našim identitetom i poviješću. Ona je svjetionik u tmurnim vremenima obmana i manipulacija.
Istinoljubivost nije samo intelektualna vrlina, ona je ontološki imperativ. Jer živjeti u istini znači živjeti u skladu s vlastitim bićem, biti dosljedan sebi, biti u kontaktu s realnošću koja nas okružuje.
Baštinjenje istine stoga nije tek čuvanje prošlih vrijednosti ili nostalgija za nekim idealima. To je duboka moralna odgovornost prema budućim generacijama. Istina nas oslobađa, štiti našu prošlost i oblikuje budućnost. Bez nje gubimo razumijevanje vlastitog identiteta, ne možemo razumjeti tko smo, a društvo bez istine postaje zbunjeno i manipulirano.
Baštiniti istinu znači boriti se za pravednost, slobodu i dostojanstvo. To je dugoročna borba za očuvanje onoga što nas povezuje – našu ljudskost. Vrijeme za baštinjenje istine nikada nije bilo važnije nego sada. Baštiniti istinu i istinoljubivost znači čuvati temeljne vrijednosti koje nas čine onima što jesmo.
Ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za el.medije
