U prvom podcastu ove sezone Podcasta Hrvatska uživo gost naše urednice i voditeljice Maje Rončević bio je naš stalni politički komentator, novinar i publicist Marko Ljubić. U emisiji su otvorili niz aktualnih tema, od ispraćaja Miše Kovača i najavljenih studentskih prosvjeda do pitanja ujedinjenja desnice i izbora u Srbiji.
Na pitanje naše urednice i voditeljice Maje Rončević o inicijativi koja se povezuje s Igorom Štimcem, Ljubić je ustvrdio kako se gotovo identična priča ponavlja uoči svakih izbora, dok se iza poziva na zajedništvo, prema njegovu mišljenju, nerijetko kriju osobni, politički i poslovni interesi.
Ljubić smatra da pojam jedinstva među biračima izaziva pozitivne reakcije jer asocira na solidarnost, zajedništvo i međusobnu potporu. Međutim, uvjeren je da se upravo ta očekivanja godinama koriste za političku mobilizaciju, bez stvaranja ozbiljne i dugoročno održive političke alternative.
Pozivajući se na vlastito iskustvo i suradnju s brojnim akterima desne političke scene, od Ruže Tomašić i Hrvatskih suverenista do Domovinskog pokreta, Miroslava Škore i Marija Radića, Ljubić je ocijenio da hrvatskoj desnici ne nedostaju pokušaji okupljanja, nego vjerodostojni ljudi, konkretne politike i sposobnost ostvarivanja izbornih rezultata.
Prema njegovim riječima, iza istaknutih političkih lidera često se nalaze isti ljudi koji godinama sudjeluju u različitim inicijativama, premda nikada nisu samostalno ostvarili značajniji izborni legitimitet. Smatra da takve strukture opstaju zahvaljujući političkim kombinacijama, a ne kvaliteti programa ili povjerenju birača.
Posebno se osvrnuo na novu inicijativu povezanu s Igorom Štimcem, izrazivši sumnju da bi okupljanje političara koji su već sudjelovali u brojnim neuspješnim pokušajima ujedinjenja moglo donijeti stvarnu promjenu.
Ljubić smatra da se prije svakog razgovora o zajedničkom nastupu mora odgovoriti na dva temeljna pitanja: oko kojih bi se konkretnih politika desnica trebala ujediniti i tko bi imao vjerodostojnost predvoditi takav politički projekt.
Oštre kritike Domovinskog pokreta i Ivana Penave
Govoreći o dosadašnjim pokušajima okupljanja desnice, Ljubić je posebno analizirao nastanak i politički razvoj Domovinskog pokreta.
Prema njegovoj ocjeni, Domovinski pokret nije nastao kao nova politička ideja, nego kao okupljanje već postojećih pojedinaca i skupina s desnog političkog spektra. Takvu je strukturu usporedio s putnicima koji se privremeno okupljaju u istom autobusu, ali nakon dolaska na odredište nastavljaju svatko svojim putem.
Upravo u tome vidi jedan od razloga unutarnjih podjela koje su pratile Domovinski pokret nakon ulaska u Hrvatski sabor.
Ljubić je posebno kritizirao predsjednika stranke Ivana Penavu, kojemu zamjera dugogodišnje oslanjanje na teme Vukovara, Domovinskog rata, ratnih žrtava i odnosa prema SDSS-u, bez dovoljno konkretnih političkih rezultata.
Smatra da neprestano ponavljanje istih tema, bez vidljivih promjena u praksi, može proizvesti suprotan učinak među biračima. Prema njegovoj ocjeni, domoljublje i pijetet prema žrtvama ne bi smjeli postati sredstvo održavanja političke popularnosti.
Ljubić također smatra da sudjelovanje Domovinskog pokreta u vlasti otvara pitanje odgovornosti za provedbu politika koje je stranka godinama zagovarala. Ocjenjuje da više nije dovoljno upozoravati na postupke političkih protivnika, nego pokazati što se konkretno može promijeniti korištenjem državnih institucija i mehanizama vlasti.
Ljubić upozorava na utjecaj političkih i poslovnih interesa
U razgovoru je iznio i tvrdnje o mogućem utjecaju velikih poslovnih i političkih interesnih skupina na organizaciju hrvatske desnice.
Spominjući Marija Radića i poduzetnika Pavla Vujnovca, Ljubić je izrazio uvjerenje da su pojedini politički projekti povezani sa širim korporativnim i političkim interesima kojima odgovara kontrola različitih dijelova političkog spektra.
Prema njegovu tumačenju, takvim strukturama nije nužno cilj stvaranje snažne desne političke alternative, nego održavanje utjecaja na političke procese i sprječavanje pojave neovisnih političkih aktera koji bi mogli ugroziti postojeće odnose moći.
Te je ocjene iznio kao vlastito političko uvjerenje, bez predstavljanja dokaza kojima bi se potvrdilo postojanje takvog sustava političke kontrole.
Kritizirao je i HDZ, za koji smatra da svojim političkim djelovanjem ne potiče razvoj ozbiljne konzervativne konkurencije. Po njegovu mišljenju, snažna i programski profilirana desnica mogla bi predstavljati političku alternativu biračima koji nisu zadovoljni kompromisima koje HDZ prihvaća na nacionalnoj i europskoj razini.
Desnici nedostaju prepoznatljive politike i vjerodostojni ljudi
Jedan od središnjih Ljubićevih zaključaka jest da hrvatskoj desnici nedostaje nekoliko jasno oblikovanih nacionalnih politika koje bi predstavljali ljudi s dokazanim sposobnostima i osobnim kredibilitetom.
Kritizirao je političare koji godinama ponavljaju obećanja o otvaranju povijesnih arhiva, rasvjetljavanju komunističkih zločina i rješavanju otvorenih pitanja sa Srbijom, a pritom, prema njegovoj ocjeni, ne nude učinkovite institucionalne načine ostvarivanja tih ciljeva.
Kao primjer naveo je zahtjeve za otvaranje arhiva bivših jugoslavenskih sigurnosnih službi, smatrajući da takva pitanja moraju biti dio ozbiljne državne politike i diplomatskih odnosa, a ne samo povremenih političkih deklaracija.
Posebno je naglasio razliku između političkog aktivizma i odgovornosti za upravljanje državom. Smatra da stranke koje sudjeluju u vlasti imaju obvezu svoje programske zahtjeve pretočiti u konkretne odluke, zakone i institucionalne promjene.
Ljubić je pritom upozorio na problem političara koji se javnosti predstavljaju kao zaštitnici određenih nacionalnih vrijednosti, ali njihovo djelovanje, prema njegovoj ocjeni, ne prati rezultate koje obećavaju.
Može li nova inicijativa Igora Štimca promijeniti stanje?
Govoreći o mogućnosti novog ujedinjenja desnice, Ljubić je zaključio da sama pojava Igora Štimca ne može riješiti dugogodišnje organizacijske i političke probleme tog dijela političke scene.
Smatra da okupljanje poznatih političkih imena, među kojima su Ivan Penava, Stipo Mlinarić Ćipe, Mario Radić, Stephen Nikola Bartulica i drugi akteri desnog spektra, nije dovoljno ako ne postoji zajednička politička platforma, vjerodostojno vodstvo i spremnost na stvarne promjene.
Prema njegovu mišljenju, birači bi prije pružanja potpore trebali procijeniti što su pojedini političari dosad ostvarili, koje konkretne programe nude i zbog čega bi novo okupljanje moglo biti uspješnije od prethodnih pokušaja.
Ljubić smatra da hrvatskoj desnici nije potrebno još jedno deklarativno jedinstvo, nego politička struktura koja će okupiti kvalitetne ljude, ponuditi prepoznatljive nacionalne politike i steći povjerenje građana konkretnim rezultatima.
Upravo nedostatak takvih ljudi i programa vidi kao jedan od glavnih razloga zbog kojih dosadašnje inicijative ujedinjenja desnice nisu ostvarile očekivanja svojih birača.