Piše: Sara Strinavić
Ljudska prava mladima se često predstavljaju kroz definicije, zakone i međunarodne konvencije. Međutim, za većinu mladih ona postaju stvarna tek onda kada ih mogu povezati s vlastitim životom. Pravo na dostojanstvo nije apstraktna formulacija kada se učenika ismijava zbog izgleda, podrijetla ili financijskog statusa njegove obitelji. Pravo na jednakost dobiva sasvim konkretno značenje kada se djevojci sugerira da neki fakultet ili zanimanje „nije za žene“, a pravo na privatnost kada netko bez dopuštenja objavi tuđu fotografiju ili privatnu prepisku na društvenim mrežama.
Upravo zato svijest mladih o ljudskim pravima ne može se graditi samo učenjem članaka Ustava ili nabrajanjem prava. Ona se razvija kroz svakodnevna iskustva, odnose u školi, obitelji i među prijateljima, ali sve više i kroz digitalni prostor u kojem mladi provode velik dio vremena.
Ustav Republike Hrvatske među najvišim vrednotama ustavnog poretka navodi slobodu, jednakost, nacionalnu ravnopravnost, ravnopravnost spolova, socijalnu pravdu i poštivanje prava čovjeka. Za mladu osobu te vrijednosti mogu zvučati vrlo široko, ali zapravo su prisutne gotovo svakoga dana. Kada učenici imaju pravo iznijeti mišljenje bez vrijeđanja i ponižavanja, kada se djevojke i mladići jednako potiču na sudjelovanje u sportu, znanosti ili politici, kada se štiti učenik s teškoćama u razvoju ili kada se reagira na vršnjačko nasilje, tada se ustavne vrijednosti pretvaraju u praksu.
Važan dio svijesti o ljudskim pravima jest i razumijevanje da prava ne postoje samo onda kada se odnose na nas osobno. Prava vrijede jednako i za osobu čiji nam se stavovi ne sviđaju, za učenika koji pripada drugoj nacionalnosti ili vjeri, za osobu drukčijeg svjetonazora, za mladića koji odudara od očekivanih predodžbi o „muškosti“ ili djevojku koja odbija prihvatiti tradicionalno nametnutu ulogu. Upravo je spremnost da branimo jednaka pravila i za ljude s kojima se ne slažemo jedan od znakova razvijene demokratske kulture.
Istraživanja provedena u Hrvatskoj pokazuju da mladi vrlo dobro prepoznaju neke od problema koji se izravno tiču njihovih prava, ali istodobno postoji prostor za snažnije uključivanje mladih u odlučivanje. UNICEF-ovo istraživanje o mišljenjima i stavovima djece i mladih pokazalo je da mladi smatraju kako se njihovo mišljenje nedovoljno uzima u obzir kada je riječ o životu lokalne zajednice. U istom istraživanju djeca i mladi osobe s teškoćama u razvoju prepoznali su kao skupinu koja je često izložena diskriminaciji među vršnjacima.
To je važna poruka. Mladi ne trebaju biti samo publika kojoj odrasli objašnjavaju demokraciju. Sudjelovanje mladih u donošenju odluka koje ih se tiču samo po sebi je pravo, ali i način na koji se uči odgovornost. Učenik koji sudjeluje u radu vijeća učenika, mlada osoba uključena u udrugu, volontersku akciju ili raspravu o uređenju svojeg mjesta uči da građanska prava podrazumijevaju i građansko djelovanje.
Poseban izazov danas predstavlja internet. Nekada se vršnjačko vrijeđanje uglavnom zaustavljalo izlaskom iz škole. Danas poruka, fotografija ili uvredljiv komentar mogu pratiti mladu osobu cijeli dan. Privatna fotografija može u nekoliko minuta završiti pred stotinama ljudi, a jedan nepromišljeni komentar prerasti u masovno javno ponižavanje.
UNICEF navodi da je istraživanje provedeno među mladima u Hrvatskoj pokazalo kako je svaki treći učenik ili student osjećao stres, usamljenost, zavist ili manjak samopouzdanja zbog sadržaja na društvenim mrežama. Svaka druga mlada osoba na društvenim mrežama provodi više od tri sata dnevno. UNICEF To pokazuje koliko se pitanje ljudskog dostojanstva, privatnosti i zaštite od nasilja preselilo u digitalni prostor.
Još je zanimljiviji podatak iz istraživanja Agencije za elektroničke medije i UNICEF-a iz 2024. godine: samo 43,6 posto mladih između 16 i 25 godina izjavilo je da je imalo priliku učiti o medijima, dok 65,1 posto ispitanika smatra da bi medijska pismenost trebala biti značajnije uključena u školske kurikule. Mlade pritom posebno brinu utjecaj društvenih mreža na mentalno zdravlje, internetsko nasilje i govor mržnje.
To je područje u kojem obrazovanje o ljudskim pravima mora pratiti stvarni život. Danas nije dovoljno mladoj osobi objasniti da ima pravo na privatnost. Potrebno je razgovarati o tome je li prihvatljivo snimati kolegu bez njegova znanja, prosljeđivati intimne fotografije, objavljivati tuđe privatne poruke ili organizirati grupno ismijavanje preko društvenih mreža.
Jednako tako, ravnopravnost spolova mladima treba objašnjavati na primjerima koje prepoznaju. Djevojka i mladić trebaju imati jednaku slobodu u odabiru škole i zanimanja. Kućanski poslovi nisu „ženski posao“, kao što briga o djeci nije samo odgovornost majke. Mladiću koji pokazuje emocije ne bi se trebalo govoriti da nije dovoljno „muško“, kao što djevojku koja pokazuje ambiciju ne treba opisivati kao agresivnu samo zato što jasno zastupa svoje stavove.
Stereotipi često izgledaju bezazleno dok ne počnu određivati nečije mogućnosti. Ako se djevojčice od malih nogu manje potiče prema tehnici, matematici ili informatici, a dječake odvraća od zanimanja povezanih sa skrbi, obrazovanjem ili socijalnim radom, izbor formalno postoji, ali društvena očekivanja i dalje snažno usmjeravaju odluke.
Svijest o ljudskim pravima zato nije pitanje toga može li mlada osoba napamet nabrojiti svoja prava. Mnogo je važnije zna li prepoznati trenutak u kojem su ona ugrožena i zna li kome se tada može obratiti. Jednako je važno zna li prepoznati trenutak u kojem svojim ponašanjem ugrožava prava druge osobe.
Škole pritom imaju veliku odgovornost, ali ne mogu biti jedine. Obitelj stvara prve obrasce poštovanja ili nepoštovanja drugih. Mediji mogu poticati razumijevanje, ali mogu i normalizirati stereotipe i ponižavanje. Institucije moraju pokazati da zakonska prava nisu samo riječi na papiru, dok organizacije civilnog društva mladima mogu otvoriti prostor za volontiranje, aktivizam i izravno sudjelovanje u zajednici.
Važno je i da odrasli prihvate činjenicu da mladi nisu samo budući građani. Oni su građani već danas. Imaju mišljenja o obrazovanju, stanovanju, okolišu, diskriminaciji, društvenim mrežama, nasilju i kvaliteti života u svojim sredinama. Ako ih se stalno poziva da budu odgovorni, tada im se mora omogućiti i da budu saslušani.
Društvo koje želi razvijati svijest o ljudskim pravima među mladima zato mora napraviti više od povremenog obilježavanja međunarodnih dana. Potrebni su razgovor, obrazovanje, praktični primjeri i svakodnevno iskustvo jednakog postupanja.
Jer svijest o ljudskim pravima najbolje se vidi u vrlo jednostavnim situacijama: hoćemo li reagirati kada nekoga ponižavaju, hoćemo li poštovati tuđu privatnost, hoćemo li saslušati osobu koja misli drukčije i hoćemo li drugome priznati ista prava koja tražimo za sebe.
Upravo se na takvim, naizgled malim odlukama gradi kultura ljudskih prava. A generacija koja to nauči u školi, na internetu, u obitelji i među prijateljima sutra će mnogo lakše izgraditi društvo u kojem jednakost, dostojanstvo i tolerancija neće biti samo ustavne formulacije, nego uobičajen način života.
Projekt financiran sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za medije
