Piše Sara Strinavić
Riječ „Ustav“ u svakodnevnom govoru najčešće zvuči hladno, daleko i rezervirano za televizijske dnevnike, saborske replike i pravničke rasprave. Doživljavamo ga kao neku debelu knjigu pohranjenu u vitrini koja se otvara samo kada se države svađaju oko ovlasti ili kada netko traži zaštitu pred visokim sudovima. No, ako malo bolje pogledamo, Ustav Republike Hrvatske zapravo je vrlo intiman dokument. On je naš zajednički dogovor o tome kakvi ljudi želimo biti jedni prema drugima dok dijelimo ovaj isti komad zemlje, iste ulice, škole i radna mjesta.
U samom vrhu tog našeg dogovora, među najvišim vrednotama poretka, stoje sloboda, jednakost, ravnopravnost spolova i socijalna pravda. Iz njih izrasta nešto što se možda ne spominje dovoljno glasno, ali drži cijelu tu priču na okupu – društvena solidarnost. I tu odmah treba razbiti jednu veliku zabludu. Solidarnost nije humanitarni telefon koji okrenemo u prosincu, niti je to onaj nagli val dobrote koji nas preplavi kada udari potres ili poplava. To su trenuci empatije, hvalevrijedni i ljudski, ali prava solidarnost počinje tek onda kada se kamere ugase i kada se vratimo u svoju svakodnevnu rutinu.
Ona je zapravo vrlo konkretna i pomalo neugodna jer od nas traži da izađemo iz vlastite kože. Znači prepoznati da moja sloboda i moje dostojanstvo vrijede manje ako moj susjed, kolegica ili sugrađanin žive u strahu, neimaštini ili pod teretom predrasuda.
Gdje se to najbolje vidi? Pogledajmo samo pitanje ravnopravnosti spolova. Često volimo misliti da smo tu bitku odavno dobili jer zakoni kažu da smo svi jednaki. No, stvarnost nas svakodnevno demantira. Solidarnost na ispitu pada onoga trenutka kada brigu o djeci, bolesnim roditeljima i kućanstvu i dalje prešutno smatramo „prirodnim“ ženskim poslom, dok muškarce koji preuzmu jednak dio tog tereta gledamo kao nekakve moderne heroje, a ne kao ravnopravne partnere. Solidarno društvo ne tapša žene po ramenu govoreći im kako su snažne jer sve stižu, već mijenja pravila igre – kroz dostupne vrtiće, pravednije radne uvjete i podjelu odgovornosti unutar četiri zida.
Isto vrijedi i za svijet rada. Ustavna vrijednost socijalne pravde i solidarnosti živi ili umire u onom trenutku kada poslodavac odlučuje hoće li mladoj ženi produljiti ugovor jer bi uskoro mogla postati majka, ili kada se za potpuno isti posao na račun muškarca i žene uplate različiti iznosi. Solidarnost na radnom mjestu nije floskula iz korporativnih brošura; to je odluka da nećemo okrenuti glavu kada se nekome krše prava samo zato što se to trenutačno ne događa nama.
Naravno, najlakše je prstom uprijeti u institucije, političare ili medije i reći da su oni krivi jer nam društvo ponekad djeluje podijeljeno i umorno. Istina je da država mora graditi pravedan sustav, da škole moraju učiti djecu kritičkom mišljenju umjesto reproduciranju starih stereotipa, a mediji prestati hraniti naše najniže strasti klikovima i podjelama. Ali nijedan zakon ne može propisati pristojnost, niti ijedan ustavni članak može natjerati čovjeka da poštuje drugoga.
Ustavne vrijednosti nisu uklesane u kamen da bismo im se divili izdaleka; one su alat koji moramo koristiti svaki dan. Solidarnost se događa u redu u trgovini, na roditeljskom sastanku, u komentaru na društvenim mrežama gdje biramo argument umjesto uvrede, i u obitelji gdje djeca gledaju kako se mama i tata međusobno uvažavaju.
Na kraju dana, društvena solidarnost nije nekakav teški teret koji nam država stavlja na leđa. Ona je polica osiguranja za sve nas. Jer svatko od nas u nekom trenutku života može postati onaj slabiji, ranjiviji ili drugačiji. A tada ćemo itekako željeti živjeti u zemlji u kojoj Ustav nije samo mrtvo slovo na papiru, nego živa mreža ljudi koji paze jedni na druge.
Projekt financiran sredstvima za poticanje pluralizma u el. medijima Agencije za medije


