Politički analitičar i publicist Marko Ljubić u opširnoj objavi osvrnuo se na obilježavanje 35. obljetnice stradanja Vukovara i Škabrnje, dovodeći u pitanje vjerodostojnost političkih poruka o pravdi, oprostu, nezaboravu i okretanju budućnosti. Posebno problematizira činjenicu da Hrvatska od Srbije zahtijeva odgovornost za zločine počinjene tijekom Domovinskog rata, dok se, prema njegovu mišljenju, istodobno izbjegava suočavanje sa zločinima komunističkog režima počinjenima nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Ljubić kritizira hrvatske političke i državne institucije, smatrajući da iza učestalih poruka o kažnjavanju ratnih zločina ne stoje stvarna politička moć ni dosljedna državna politika. Uspoređuje odnos prema zločinima iz 1945. i 1991. godine, propituje uporabu simbola petokrake te se osvrće na izjave državnih dužnosnika tijekom komemoracije u Vukovaru. Posebno kritizira političku retoriku o oprostu i nezaboravu, zaključujući da se zločini ne mogu vjerodostojno osuđivati ako se istodobno drugi zločini opravdavaju ili veličaju.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
Iako na prvi pogled to izgleda važno istaći, zbilja ne razumijem zašto se uz zločine srpskog agresora na Hrvatsku stalno ističe da za zločine nitko nije odgovarao i kažnjen.
Uz to, stalno se ističe da je u Vukovaru i Škabrnji učinjen nezapamćen zločin.
Zatim se govori o oprostu i zaboravu, ističe se da se to što je Srbija s velikom većinom hrvatskih Srba učinila nikad ne smije zaboraviti, a o opraštanju se već nesigurnije govori, gurajući kršćansku dimenziju oprosta s političkom floskulom o okretanju budućnosti, obično tipujući na popularnost generala Gotovine i njegovu poruku po povratku iz Haaga, koju svako malo ponavlja a mediji gromoglasno emitiraju.
Koga živoga treba upozoravati da je budućnost pred njim i da joj se treba posvetiti?
Pa to i Mujica iz vica zna. I on se raduje budućem, a ne jučerašnjem ručku.
Frapantno je koliko je prazna i u svojoj biti prijetvorna ta floskula o okretanju budućnosti.
Ali, hajdemo redom.
Prvo, tko bi trebao kažnjavati i koga?
U ovom slučaju kažnjavati bi trebala Hrvatska, kazniti bi trebalo Srbiju.
Kako?
Dvije su međunarodne mogućnosti poznate iz povijesti.
Prva je, u okviru međunarodnih organizacija moći i htjeti toliko pritisnuti Srbiju da se srbijanskoj državi ne isplati izbjegavati potpunu odgovornost za agresiju na Hrvatsku.
Druga je, napasti vojno i okupirati Srbiju.
Doduše, postoji i treća – čudo.
Ima li Hrvatska međunarodnu moć, utjecaj i značaj u svijetu toliko nadmoćan nad utjecajem Srbije?
Nema ni blizu.
Ima li Hrvatska unutarnju političku i društvenu suglasnost da u okviru međunarodnih organizacije, prije svega u EU i NATO, izvrši nepopustljiv i bezuvjetan pritisak na odnos tih organizacija i članica prema Srbiji?
Nema ni izbliza.
U obje pretpostavke Srbija to zna i nema ni jedan razlog bojati se bilo kakve štete i pritiska s te strane, te pristajati na bilo kakav hrvatski zahtjev čak i da ga ima.
Govorim o “ozbiljno ima”, a ne o prigodničarskim porukama, u koje ne vjeruju ni oni koji ih govore.
Napasti Srbiju?
Što mislite koliko bi ljudi u Hrvatskoj pristalo na to, naravno, ako izuzmemo nekoliko heroja kao Radić, Peternel, Bartulica, Penava, Ćipe i Spajić, koji bi zapovjedali napadom?
I okupirati Srbiju?
Hm.
Pravo se realizira samo ako postoji moć koja ga može ostvariti, nema li se moći, nema ni prava.
Dakle, ovakva Hrvatska, s ovakvim državnim politikama i odnosima moći u zemlji, praktično nema mogućnosti u ovom trenutku prisiliti Srbiju na ispunjavanje najmanjeg mogućeg zahtjeva ili međunarodnog prava žrtve agresije.
Čemu onda isticati da nitko nije odgovarao za zločine s takvih političkih pozicija?
Da se prikažemo ugroženima, neshvaćenima, da kukamo za fiktivnom pravdom, da se samosažaljevamo, da izazivamo nekakvo zajedništvo naroda jaučući zbog nepravde prema Hrvatima i gradeći budućnost na frustraciji?
To je opasan srpski sindrom, koga očito nismo pobjedili Olujom.
Vratimo se nama, Hrvatskoj

