Piše: Sara Strinavić
Kada govorimo o ustavnim vrednotama, često se služimo pojmovima poput slobode, jednakosti, ravnopravnosti spolova, socijalne pravde i poštivanja ljudskih prava. Na prvi pogled može se činiti da je riječ prvenstveno o pravnim kategorijama koje pripadaju Ustavu, zakonima i institucijama. Međutim, iza svih tih pojmova nalazi se jedna jednostavna ideja – svaki čovjek vrijedan je poštovanja samim time što je čovjek.
Upravo je ljudsko dostojanstvo temelj na kojem počiva suvremeno demokratsko društvo. Ono ne ovisi o spolu, dobi, obrazovanju, imovinskom stanju, zanimanju, podrijetlu, političkom uvjerenju ili bilo kojoj drugoj osobini pojedinca. Ne stječemo ga položajem u društvu niti ga gubimo zato što smo siromašni, nezaposleni, stari, bolesni ili pripadamo manjini. Dostojanstvo pripada svakome.
Ustav Republike Hrvatske već u svojim najvišim vrednotama naglašava slobodu, jednakost, nacionalnu ravnopravnost i ravnopravnost spolova, socijalnu pravdu, poštivanje prava čovjeka i druge vrijednosti na kojima se gradi ustavni poredak. Ustav također određuje da se svakom čovjeku jamči poštivanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.
No stvarna vrijednost tih načela ne mjeri se samo njihovim postojanjem u pravnim dokumentima. Mjeri se načinom na koji ih primjenjujemo u svakodnevnom životu.
Dostojanstvo počinje u svakodnevnim odnosima
Poštivanje ljudskog dostojanstva počinje mnogo prije nego što se pojavi pitanje primjene zakona. Počinje u obitelji, školi, na radnom mjestu, na ulici, u komunikaciji na društvenim mrežama i u načinu na koji govorimo o drugim ljudima.
Kada nekoga omalovažavamo zbog njegova spola, izgleda, podrijetla, dobi ili društvenog položaja, ne dovodimo u pitanje samo pristojnost komunikacije. Dotičemo se njegova dostojanstva.
Isto vrijedi kada radnika promatramo isključivo kao trošak, stariju osobu kao teret, osobu s invaliditetom samo kroz njezina ograničenja ili kada muškarcima i ženama unaprijed određujemo što bi trebali raditi i kako bi se trebali ponašati samo zbog njihova spola.
Zato je pitanje dostojanstva neraskidivo povezano s ravnopravnošću.
Ravnopravnost spolova nije zahtjev da muškarci i žene budu isti. Ona polazi od toga da moraju imati jednako ljudsko dostojanstvo, jednaka prava i stvarnu mogućnost sudjelovanja u društvenom, gospodarskom, kulturnom i političkom životu.
To u praksi znači da žena ne bi trebala biti manje vrednovana na radnom mjestu zato što je žena, kao što muškarac ne bi trebao biti izložen podsmijehu zato što je odlučio preuzeti veću ulogu u brizi o djeci i obitelji. Profesionalne sposobnosti, odgovornost i znanje ne bi trebali imati spol.
Stereotipi ograničavaju i žene i muškarce
Stereotipi su često toliko duboko ukorijenjeni da ih više ni ne primjećujemo. Djevojčicama se ponekad još uvijek sugerira koja su zanimanja “ženska”, a dječacima da ne smiju pokazivati slabost ili emocije. Od žena se može očekivati da uspješno usklade profesionalni život, majčinstvo i većinu obiteljskih obveza, dok se muškarce može procjenjivati prvenstveno prema njihovoj profesionalnoj ili financijskoj uspješnosti.
Takva očekivanja ograničavaju slobodu pojedinca.
Društvo koje poštuje ljudsko dostojanstvo trebalo bi svakome omogućiti da razvija svoje sposobnosti bez unaprijed postavljenih ograničenja koja proizlaze iz stereotipa i predrasuda.
Jednakost pritom ne znači da će svi ljudi ostvariti jednake rezultate. Ona znači da bi svi trebali imati jednako pravo pokušati, napredovati i donositi vlastite životne odluke bez diskriminacije.
Od radnog mjesta do javnog prostora
Ljudsko dostojanstvo posebno dolazi na kušnju tamo gdje postoji neravnoteža moći.
To može biti odnos poslodavca i zaposlenika, državne institucije i građanina, nastavnika i učenika, političke vlasti i pojedinca ili većine i manjine.
Upravo zato demokratska država ne smije ljudska prava promatrati kao privilegiju koju vlast nekome daje. Zadaća države jest štititi prava koja pripadaju svakom čovjeku.
Jednako je važna odgovornost pojedinca.
Sloboda govora, primjerice, jedna je od ključnih vrijednosti demokratskog društva. Međutim, kultura dijaloga podrazumijeva sposobnost da se s nekim duboko ne slažemo, a da mu pritom ne osporavamo ljudsko dostojanstvo.
To je posebno važno u vremenu društvenih mreža. Anonimnost i brzina komunikacije često spuštaju granice ponašanja koje bismo smatrali prihvatljivima u razgovoru licem u lice. Vrijeđanje, ponižavanje, seksistički komentari i svođenje čovjeka na njegov izgled, spol ili neku osobnu karakteristiku postaju dio svakodnevne komunikacije.
Demokratsko društvo ne traži od svojih građana da jednako misle. Naprotiv, različita mišljenja njegov su sastavni dio. Ali demokracija teško može funkcionirati ako nestane osnovno poštovanje prema osobi s kojom se ne slažemo.
Dostojanstvo nije apstraktna vrijednost
Ljudsko dostojanstvo najlakše je braniti načelno. Mnogo ga je teže dosljedno poštovati u konkretnim situacijama.
Ono se vidi u tome kako društvo postupa prema najslabijima, kako institucije razgovaraju s građanima, imaju li žene i muškarci jednake mogućnosti, postoji li razumijevanje za različitost te jesmo li spremni reagirati kada vidimo diskriminaciju i ponižavanje druge osobe.
Zato izgradnja društva ravnopravnosti nije posao samo države, sudova ili drugih institucija. Ona ovisi i o svakodnevnim izborima svakoga od nas.
Poštujemo li kolegicu jednako kao kolegu? Vrednujemo li čovjeka prema njegovu radu i ponašanju ili prema stereotipu koji smo mu unaprijed pripisali? Odgajamo li djecu tako da različitost doživljavaju kao prijetnju ili kao normalan dio života? Možemo li braniti vlastito mišljenje bez ponižavanja onoga tko misli drukčije?
U odgovorima na takva, naizgled mala pitanja zapravo se vidi koliko su ustavne vrijednosti zaživjele u društvu.
Ustav može postaviti pravni okvir, država može donositi zakone, a institucije sankcionirati diskriminaciju. Međutim, kulturu ljudskog dostojanstva nije moguće izgraditi samo propisima. Ona nastaje u obitelji, obrazovanju, medijima, politici, na radnom mjestu i u svakodnevnim odnosima među ljudima.
Društvo u kojem se poštuje dostojanstvo svakoga čovjeka ne znači društvo bez sukoba, razlika ili neslaganja. Ono znači društvo u kojem te razlike ne postaju razlog za ponižavanje, isključivanje ili uskraćivanje prava.
U tome se krije i smisao ustavnih vrijednosti. One nisu samo odredbe zapisane u najvišem pravnom aktu države. One su mjerilo prema kojem možemo procjenjivati kakvo društvo gradimo.
Jer ravnopravnost, tolerancija, jednakost i socijalna pravda u konačnici počivaju na istom načelu: čovjek nikada ne smije postati manje vrijedan zato što je drugačiji od nas.
Ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za el medije…
