Piše: Sara Strinavić
Hrvatska je među državama koje imaju razvijen zakonodavni okvir za zaštitu ravnopravnosti spolova. Ustav Republike Hrvatske ravnopravnost spolova određuje kao jednu od najviših vrednota ustavnog poretka, a Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o radu i Zakon o suzbijanju diskriminacije dodatno uređuju zaštitu od nejednakog postupanja. Međutim, analiza stvarnog stanja pokazuje da se jednakost ne ostvaruje automatski donošenjem zakona. Upravo zato pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić u svojim godišnjim izvješćima upozorava kako najveći izazov danas više nije nedostatak propisa, nego njihova dosljedna provedba.
Jedan od pokazatelja tog nesklada jest činjenica da područje rada i zapošljavanja iz godine u godinu ostaje među područjima s najvećim brojem pritužbi građana. Pritužbe ne govore samo o pojedinačnim slučajevima diskriminacije nego ukazuju na obrasce ponašanja koji se ponavljaju kod različitih poslodavaca. Primjerice, žene koje se vraćaju s rodiljnog ili roditeljskog dopusta često se suočavaju s promjenom radnog mjesta, smanjenim mogućnostima napredovanja ili neproduljenjem ugovora na određeno vrijeme. Takve situacije teško je dokazati na sudu jer se formalno obrazlažu poslovnim razlozima, dok je stvarni motiv često povezan s roditeljstvom.
Poseban problem predstavlja takozvana „kazna za majčinstvo“. Brojna europska istraživanja, ali i nalazi pravobraniteljice, pokazuju da se profesionalni razvoj žena često usporava upravo nakon rođenja djece. Dok muškarcima roditeljstvo uglavnom ne utječe na karijeru, žene češće prekidaju radni kontinuitet, rade skraćeno radno vrijeme ili odbijaju rukovodeće funkcije zbog nemogućnosti usklađivanja poslovnih i obiteljskih obveza. Posljedice nisu vidljive samo u trenutnoj zaradi nego se prenose i na buduće mirovine, zbog čega su žene starije životne dobi izloženije riziku od siromaštva.
Izvješća Višnje Ljubičić posebno upozoravaju da diskriminacija nije uvijek otvorena. Poslodavci danas rijetko javno odbijaju zaposliti ženu zato što planira obitelj, ali se u praksi koriste suptilniji oblici razlikovanja. Kandidatkinje tijekom razgovora za posao i dalje dobivaju pitanja o bračnom statusu, trudnoći ili planiranju djece, premda takva pitanja nisu dopuštena. Istodobno, oglasi za posao formalno su rodno neutralni, ali se u pojedinim sektorima i dalje podrazumijeva da su određena radna mjesta “primjerenija” muškarcima ili ženama. Takvi stereotipi utječu na odluke o zapošljavanju, ali i na izbor zanimanja već tijekom školovanja.
Još jedno područje na koje pravobraniteljica kontinuirano upozorava odnosi se na zastupljenost žena u upravljačkim strukturama. Premda žene čine većinu među diplomiranim studentima na hrvatskim sveučilištima, njihov udio u upravama velikih trgovačkih društava i dalje je znatno niži od udjela muškaraca. To pokazuje da formalno obrazovanje nije dovoljno za jednake mogućnosti napredovanja. Stručnjaci taj fenomen često nazivaju „staklenim stropom“ – nevidljivom preprekom koja ženama otežava dolazak na najviše rukovodeće položaje, iako za njih imaju potrebne kvalifikacije i iskustvo.
Važno je naglasiti da ravnopravnost spolova nije pitanje koje se odnosi isključivo na žene. Višnja Ljubičić u više je navrata isticala kako stereotipi ograničavaju i muškarce. Muškarci koji žele koristiti roditeljski dopust ili fleksibilne oblike rada zbog skrbi o djeci nerijetko nailaze na nerazumijevanje okoline i poslodavaca. Time se održava tradicionalna podjela uloga prema kojoj je muškarac primarno hranitelj obitelji, a žena glavna skrbnica. Takvi obrasci dugoročno štete objema stranama te usporavaju razvoj modernog i uključivog tržišta rada.
Rješenja zato ne leže isključivo u strožim kaznama za diskriminaciju. Jednako važni su edukacija poslodavaca, transparentni kriteriji napredovanja, dostupni dječji vrtići, razvoj fleksibilnih oblika rada i poticanje ravnomjernije podjele obiteljskih obveza između žena i muškaraca. Europska unija posljednjih godina dodatno naglašava važnost transparentnosti plaća i većeg sudjelovanja žena u upravljačkim tijelima upravo zato što se pokazalo da zakonske zabrane diskriminacije same po sebi nisu dovoljne.
Može se zaključiti da je Hrvatska postavila kvalitetne pravne temelje za zaštitu ravnopravnosti spolova, ali da uspjeh tih propisa ovisi o njihovoj svakodnevnoj primjeni. Izvješća pravobraniteljice Višnje Ljubičić pokazuju kako je najveći izazov promjena poslovne kulture i društvenih stavova. Tek kada zapošljavanje, napredovanje i plaće budu uistinu ovisili isključivo o znanju, sposobnostima i rezultatima rada, moći će se govoriti o stvarnoj, a ne samo formalnoj ravnopravnosti na hrvatskom tržištu rada.
Projekt financiran sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za el.medije
