Piše Sara Strinavić
Zamislimo sasvim običan ured. U njemu rade žena od 55 godina, mladić koji je tek završio fakultet, otac troje djece, samohrana majka, osoba s invaliditetom i kolega koji je doselio iz drugog kraja Hrvatske. Ne slušaju istu glazbu, ne glasaju nužno za iste političke opcije, ne provode vikende na isti način i nemaju isti pogled na svijet.
Ipak, svakoga jutra moraju sjesti za isti stol, riješiti isti problem i završiti isti posao.
Upravo tu počinje poštivanje različitosti.
Ono ne znači da se svi moramo voljeti, slagati u svemu ili razmišljati jednako. Znači da smo sposobni prihvatiti da drugi čovjek ima pravo biti drukčiji, a da ga zbog toga ne smatramo manje vrijednim, manje sposobnim ili manje dostojnim poštovanja.
To zvuči jednostavno, ali u svakodnevnom životu često nije.
Dovoljno je pogledati običan razgovor za posao. Kandidatkinja ima 32 godine, odlične kvalifikacije i iskustvo. Poslodavac je ne pita otvoreno planira li djecu, jer zna da je takvo pitanje problematično, ali u sebi razmišlja: “Ako zatrudni za godinu dana, tko će raditi njezin posao?”
S druge strane, muškarac koji želi koristiti dulji roditeljski dopust može naići na podsmijeh kolega: “Pa zar ćeš ti biti doma s bebom?”
Oba primjera pokazuju koliko stereotipi mogu utjecati na stvarne životne odluke.
Ravnopravnost spolova zato nije samo pitanje broja žena u politici ili upravama tvrtki. Ona počinje u mnogo običnijim situacijama – tko će ostati kod kuće kada je dijete bolesno, očekuje li se automatski od žene da skuha ručak nakon posla, smatra li se muškarca slabim ako pokaže emocije ili traži pomoć.
Poštivanje različitosti vidi se i u školi.
Dijete koje je povučeno, nosi naočale, ima višak kilograma, ne voli nogomet ili se jednostavno razlikuje od većine vrlo lako može postati meta zadirkivanja. Nekome će to izgledati kao “dječja šala”, ali za dijete koje svaki dan sluša iste uvrede škola može postati mjesto straha.
Jedna rečenica učitelja ili reakcija razreda tada može napraviti ogromnu razliku.
Ako se ruganje ignorira, djeca uče da je ponižavanje slabijega dopušteno. Ako se reagira, uče da različitost nije razlog za napad.
Slično je i u javnom prostoru.
Svatko je barem jednom čuo rečenice poput: “Žene nisu za taj posao”, “Muškarac se ne treba žaliti”, “Mladi ništa ne znaju”, “Stari samo smetaju”, “Svi političari su isti”, “Svi doseljenici su ovakvi ili onakvi”.
Problem s takvim rečenicama nije samo u tome što su grube. Problem je što od pojedinca rade predstavnika cijele skupine.
Čovjek više nije Marko, Ana ili Ivan sa svojim karakterom i sposobnostima. Postaje “žena”, “starac”, “mladi”, “stranac”, “ljevičar” ili “desničar”, a zatim mu se unaprijed pripisuje čitav niz osobina.
Tako nastaju predrasude.
A predrasude vrlo lako prerastu u diskriminaciju.
Primjerice, ako se starijeg radnika unaprijed smatra nesposobnim za učenje novih tehnologija, možda nikada neće dobiti priliku za dodatnu edukaciju. Ako se mladu ženu automatski smatra manje dostupnom poslu jer bi jednog dana mogla imati obitelj, možda će biti preskočena pri napredovanju.
Ako se muškarca koji radi u vrtiću doživljava kao neobičnog samo zato što radi posao koji se tradicionalno veže uz žene, i to je stereotip.
Poštivanje različitosti znači upravo suprotno – procjenjivati čovjeka prema onome što radi, zna i kako se ponaša, a ne prema unaprijed pripremljenoj ladici u koju smo ga smjestili.
To je posebno važno u vremenu društvenih mreža.
Na internetu vrlo brzo nestane granica između kritike i vrijeđanja. Ljudi koji se nikada ne bi tako obratili nekome licem u lice bez problema napišu najteže uvrede ispod fotografije ili političkog statusa.
Netko izrazi mišljenje o obrazovanju, migracijama, pobačaju, vojsci ili ekologiji i u samo nekoliko minuta više nije sugovornik, nego “izdajnik”, “fašist”, “komunjara”, “zatucani primitivac” ili “plaćenik”.
Tako razgovor prestaje.
A kada prestane razgovor, počinje rovovski rat u kojem nitko nikoga više ne sluša.
Demokratsko društvo ne može funkcionirati bez neslaganja. Dapače, neslaganje je njegov sastavni dio. Problem nastaje kada protivnika prestanemo doživljavati kao čovjeka s drukčijim stavom i počnemo ga promatrati kao neprijatelja.
Možemo se žestoko protiviti nečijim političkim stavovima, a da ga ne vrijeđamo zbog spola, podrijetla, dobi ili bilo koje druge osobne karakteristike.
Možemo smatrati neku ideju potpuno pogrešnom, a ipak braniti pravo drugoga da je izgovori.
U tome se i vidi razlika između tolerancije i ravnodušnosti.
Tolerancija ne znači: “Sve mi je svejedno.”
Ona znači: “Ne slažem se s tobom, ali priznajem tvoje pravo da budeš ravnopravan član društva.”
Ustav Republike Hrvatske među najvišim vrednotama ustavnog poretka navodi jednakost, ravnopravnost spolova, poštivanje prava čovjeka i socijalnu pravdu. To su velike riječi, ali njihova se vrijednost zapravo provjerava u malim situacijama.
Hoće li poslodavac jednako ozbiljno razmotriti muškog i ženskog kandidata?
Hoće li se u obitelji kućanski poslovi dijeliti prema dogovoru ili prema uvjerenju da je nešto “ženski posao”?
Hoće li nastavnik reagirati kada učenika ismijavaju?
Hoće li političar protivnika kritizirati zbog njegova poteza ili će ga vrijeđati osobno?
Hoćemo li čovjeka saslušati prije nego što ga svrstamo u neku ladicu?
U tim svakodnevnim odgovorima zapravo se mjeri kvaliteta društva.
Društvena stabilnost ne nastaje zato što svi mislimo isto. Takvo društvo vjerojatno nikada nije ni postojalo.
Stabilnost nastaje kada se ljudi razlikuju, ali ipak vjeruju da ih institucije tretiraju jednako, da imaju jednaka prava i da njihovo dostojanstvo neće ovisiti o tome pripadaju li većini ili manjini.
Jedan od najboljih primjera vidi se u sportu. U svlačionici ozbiljne momčadi mogu zajedno biti igrači iz različitih država, različitih vjera, različitih životnih iskustava i potpuno različitih karaktera. Ne moraju biti najbolji prijatelji.
Ali kada izađu na teren, znaju da rezultat ovisi o međusobnom povjerenju.
Ako jedan igrač odluči da drugome neće dodati loptu jer mu se ne sviđa njegovo podrijetlo, klub neće dugo pobjeđivati.
S društvom je slično.
Ne trebamo biti isti da bismo funkcionirali zajedno.
Trebamo prihvatiti ista pravila, jednako dostojanstvo i činjenicu da nitko nema monopol na državu, javni prostor ili pravo na poštovanje.
To ne znači da treba ukinuti tradiciju, identitet ili osobna uvjerenja. Upravo suprotno. Čovjek koji je siguran u vlastiti identitet nema potrebu ponižavati tuđi.
Poštivanje različitosti zato nije znak slabosti društva, nego njegove zrelosti.
Najstabilnije zajednice nisu one u kojima nema razlika, nego one koje su naučile živjeti s njima.
Jer različitost će uvijek postojati.
Pitanje je samo hoćemo li je pretvoriti u razlog za sukob ili u razlog da naučimo nešto jedni od drugih.
Ovaj projekt finaciran je sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za medije
