Piše: Mario Strinavić
Afera s ilegalnim otpadom u Gospiću ozbiljna je priča i nitko razuman ne bi je trebao relativizirati. Gotovo 37 tisuća tona nezakonito odloženog otpada, nalazi opasnih tvari, institucionalni propusti i otvorene istrage sasvim su dovoljan razlog za politički pritisak, traženje odgovornosti i inzistiranje na potpunoj sanaciji. Državne institucije već su krenule u prve faze uklanjanja otpada, dok se za desetke tisuća tona zakopanog materijala još traži konačno rješenje.
Upravo zato Mostu možda ne bi škodilo da malo smanji doživljaje.
Jer što je problem ozbiljniji, to manje potrebe postoji za filmskom dramaturgijom, velikim riječima, misterioznim prijetnjama i papirima kojima se maše pred kamerama, ali koje javnost ne može detaljno proučiti.
Zvonimir Troskot u četvrtak je predstavio rezultate analize uzorka otpada iz Ličkog Osika za koju tvrdi da ju je proveo laboratorij SGL u Berlinu, a platili građani Like oko 5000 eura. Prema njegovim riječima, analiza je pokazala prisutnost olova, antimona i PAH spojeva u kontaminiranoj plastici. Most je na temelju tih nalaza zatražio i proglašenje izvanrednog ekološkog stanja te uključivanje sigurnosno-obavještajnog sustava.
Sve to zvuči vrlo ozbiljno.
Ali postoji jedan sasvim jednostavan problem.
Ako već pred novinarima mašete nalazom renomiranog njemačkog laboratorija i na temelju njega iznosite teške tvrdnje o opasnosti za zdravlje ljudi, zašto taj nalaz odmah ne dati medijima i javnosti?
Ne prepričavanje nalaza. Ne političku interpretaciju. Ne fotografiju papira u ruci.
Nego cijeli dokument.
Javnost bi tada mogla vidjeti koji je uzorak analiziran, kada i kako je uzet, koje su metode korištene, koje su točne izmjerene vrijednosti, kakve su referentne vrijednosti i što je zapravo zaključio laboratorij, a što je politička interpretacija Mosta.
To što je Most objavio da analiza postoji i prenio njezine navodne rezultate nije isto što i javna dostupnost samog laboratorijskog izvješća.
To ne znači da je nalaz lažan. Ne znači ni da Troskot govori neistinu.
Znači samo da ozbiljne tvrdnje zahtijevaju ozbiljnu transparentnost.
Sličan problem javlja se i kod Nikole Grmoje.
Predsjednik Mosta krajem kolovoza javno je ispričao kako je razgovarao s imućnim čovjekom koji ga je navodno upozorio da se Most sukobio s vrlo opasnim ljudima te im čak ponudio financirati zaštitu.
“Dečki iz Mosta, pazite se. Ovo je velika igra, opasna mafija stoji iza ovoga. Spreman sam financirati vam zaštitu”, prepričao je Grmoja riječi tog čovjeka. Identitet osobe nije otkrio, niti je uz tu tvrdnju javnosti ponudio konkretne dokaze o prijetnji ili organiziranoj skupini o kojoj govori.
E sad, možda se upravo tako dogodilo.
Možda stvarno postoje ljudi koji su Most upozoravali. Možda netko zaista smatra da su zastupnici ugroženi. Možda iza poslova s otpadom djeluju ljudi kojima politička i policijska pozornost ozbiljno smeta.
Ali ako su stvari došle do toga da političarima privatni gospodarstvenici nude zaštitu od “opasne mafije”, onda se postavlja logično pitanje: je li to prijavljeno policiji? DORH-u? SOA-i? Tko prijeti? Na koji način? Postoji li konkretna prijetnja?
Jer ako toga nema, priča o bogatom zaštitniku i “opasnim dečkima” počinje zvučati kao scenarij za politički triler.
A Mostu takvo što nije potrebno.
Oni oko Gospića već imaju stvarne činjenice na kojima mogu graditi ozbiljnu političku priču. Institucije jesu zakazale. Ilegalni otpad jest završio na lokacijama na kojima nije smio biti. Državni inspektorat potvrdio je niz problema, a sanacija će državu stajati ozbiljan novac.
Zašto onda sve dodatno začinjavati izrazima poput “bioterorizma”, “agresije”, “mafije”, dramatičnim upozorenjima i tajanstvenim zaštitnicima?
Politički problem nastaje kada se svaki novi nalaz predstavlja kao apokalipsa, svaka institucionalna pogreška kao izdaja, a svaki protivnik kao dio organizirane mreže.
Tada se događa paradoks: stvarni problem postaje manje uvjerljiv upravo zato što ga se pokušava učiniti još strašnijim nego što već jest.
Most je oko Gospića očito pogodio političku temu. Dugo su je gurali i imaju puno pravo tražiti odgovore. Imaju pravo prozivati vlast, zahtijevati istrage i tražiti kaznenu i političku odgovornost.
Ali upravo zato trebali bi biti dvostruko pažljiviji.
Ako imate njemački nalaz – objavite ga.
Ako postoje prijetnje – prijavite ih i recite što se može reći bez ugrožavanja istrage.
Ako znate tko je dio “otpadne mafije” – dokumentaciju predajte institucijama.
A ako nešto tek sumnjate, onda to tako i recite.
Jer hrvatski narod možda jest navikao na politička obećanja, spinove i predstave. Možda je ponekad i previše strpljiv.
Ali glup nije.
I vrlo brzo prepozna trenutak kada ozbiljna politička tema počne nalikovati na predstavu.
Gospiću ne treba predstava.
Treba istina, odgovornost i sanacija.
A Mostu bi upravo zbog ozbiljnosti te teme možda najbolje bilo da malo smanji doživljaje.
