Od Hrvatske Republike i Sjedinjenih Država BiH do „uzimanja u obzir“ zasebne izborne jedinice. U samo nekoliko dana Domovinski pokret prošao je put od dokumenta koji je najavljivan kao najveći zaokret hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini od Daytona do teksta koji se dobrim dijelom uklapa u okvire politike kakvu HDZ prema BiH vodi već godinama.
Što se dogodilo između Dabrinog programskog govora u Hrvatskom saboru, izvorne Rezolucije koju je potpisao Josip Dabro i dokumenta koji je nakon razgovora s HDZ-om predstavljen javnosti?
To pitanje postaje još važnije nakon što je najavljena tiskovna konferencija na kojoj su glavni tajnik DP-a Mladen Barać i Josip Dabro trebali predstaviti Rezoluciju iznenada nestala iz javnog prostora, a umjesto nje javnost je dobila tek kratko stranačko priopćenje.
Portal Hrvatska uživo je u posjedu izvorne verzije Rezolucije čiju su nam autentičnost potvrdili izvori iz samog Domovinskog pokreta. Upravo zato moguće je usporediti ono što je Domovinski pokret prvotno namjeravao ponuditi hrvatskoj javnosti s onim što je na kraju predstavljeno nakon konzultacija s koalicijskim partnerom HDZ-om.
A razlike nisu ni male ni kozmetičke. One su toliko velike da se opravdano može postaviti pitanje radi li se uopće o istom političkom projektu ili o dva potpuno različita pogleda na budućnost Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Dabrina Rezolucija nije bila tek još jedan dokument o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ona je predstavljala pokušaj definiranja potpuno nove hrvatske državne politike prema BiH nakon, kako se u tekstu navodi, više od trideset godina neuspješnih pokušaja da se položaj Hrvata popravi unutar postojećeg okvira.
Za razliku od kasnije predstavljene Rezolucije Domovinskog pokreta, koja se uglavnom zadržava na zahtjevima za legitimnim predstavljanjem Hrvata, zasebnom izbornom jedinicom i korištenjem diplomatskih mehanizama, Dabrin dokument polazi od teze da sadašnji ustroj Bosne i Hercegovine više nije održiv te predlaže potpuno novi model države.
Središnja ideja Dabrine Rezolucije jest uspostava triju nacionalnih republika – hrvatske, bošnjačke i srpske – koje bi dio svojih ovlasti prenijele na zajedničku državu nazvanu Sjedinjene Države Bosne i Hercegovine.
To je politički koncept koji se nekome može sviđati ili ne sviđati, ali mu se ne može osporiti jedno – jasnoća. U dokumentu nema neodređenih formulacija, nema diplomatskih općenitosti i nema političkog skrivanja iza birokratskog jezika. Dabro otvoreno definira problem, predlaže model rješenja i određuje politički cilj.
Posebno je zanimljivo da dokument ide korak dalje od svih dosadašnjih hrvatskih rezolucija o BiH. U njemu se izrijekom govori o Hrvatskoj Republici kao budućoj federalnoj jedinici hrvatskog naroda u BiH te se odbacuje teza da se pitanje hrvatske konstitutivnosti može trajno riješiti samo kozmetičkim izmjenama Izbornog zakona.
Upravo zato mnoge je iznenadilo kada je nakon sastanka vodstva Domovinskog pokreta s HDZ-om javnosti predstavljen znatno umjereniji dokument. U njemu više nema ni Hrvatske Republike ni Sjedinjenih Država BiH. Nema najave izlaska iz Washingtonskog sporazuma, nema zahtjeva za redefinicijom Daytona niti strateškog zaokreta hrvatske politike prema BiH. Umjesto toga ostaju formulacije o političkoj jednakopravnosti, zasebnoj izbornoj jedinici i nastavku razgovora.
Nije stoga slučajno da su se ubrzo pojavile i kritike iz oporbenih redova, ali i od političara koji godinama zagovaraju snažniji hrvatski angažman prema BiH. Saborski zastupnik Nino Raspudić sažeo je cijelu priču u jednoj rečenici koja se posljednjih dana često citira u političkim kuloarima: „DP je nudio whisky, a na kraju smo dobili kamilicu.“
Drugim riječima, javnosti je najavljen politički dokument koji će otvoriti nova rješenja za hrvatsko pitanje u BiH, a na kraju je predstavljen tekst koji se velikim dijelom zadržava unutar okvira dosadašnje politike.
Još oštriji bio je SDP-ov zastupnik Arsen Bauk koji je cijeli proces nazvao političkim paradoksom.
„Deklaraciju o tome da nije dobro kad drugi govore i odlučuju u tvoje ime, DP-u je napisao HDZ. Teško je smisliti bolju reklamu za vlastitu tezu“, napisao je Bauk.
Potom je dodao:
„Posebna je ljepota u tome što se cijela deklaracija svodi na zahtjev za političkom autonomijom, a njezin nastanak demonstrira upravo suprotno. Kao da netko održi vatreni govor o važnosti samostalnosti, ali mu govor prethodno napiše mentor, odredi temu i pošalje završnu verziju na odobrenje.“
Ne ulazeći u razloge takve promjene, činjenica je da je upravo Dabrin tekst prvi put nakon dugo vremena otvorio raspravu o tome postoji li uopće hrvatska strategija za Bosnu i Hercegovinu nakon očitog neuspjeha dosadašnje politike. Dok su prethodne hrvatske vlade godinama upozoravale na problem preglasavanja Hrvata bez vidljivih rezultata, Dabrina Rezolucija pokušala je ponuditi odgovor na pitanje što nakon toga.
Možda upravo zato njegov dokument i dalje izaziva interes javnosti. Ne zato što svi podržavaju njegove prijedloge, nego zato što predstavlja rijedak primjer političkog dokumenta koji ne skriva svoje ciljeve i koji otvoreno govori o pitanju koje već desetljećima opterećuje odnose u Bosni i Hercegovini.
Dodatnu težinu cijeloj priči daje činjenica da još uvijek nije jasno što se dogodilo s najavljenom tiskovnom konferencijom na kojoj su Rezoluciju trebali predstaviti glavni tajnik DP-a Mladen Barać i sam Josip Dabro. Umjesto javnog predstavljanja dokumenta i odgovora na pitanja novinara, javnost je dobila tek kratko i prilično sterilno stranačko priopćenje.
Zbog svega navedenog teško je izbjeći dojam da je Domovinski pokret na koalicijski sastanak došao s Dabrinom idejom, a izašao s HDZ-ovom. Hoće li se pokazati da je riječ samo o taktičkom povlačenju ili o trajnom odustajanju od ambicioznije politike prema BiH, pokazat će vrijeme. No ostaje činjenica da je između Dabrine izvorne Rezolucije i kasnije predstavljenog dokumenta razlika toliko velika da se opravdano može govoriti o dvije potpuno različite političke platforme za Bosnu i Hercegovinu.
Pročitajte originalni tekst “Dabrine rezolucije”:
