Srbija ove godine za vojsku izdvaja 2,37 milijardi eura, gotovo 750 milijuna više od Hrvatske, a posljednjih godina intenzivno kupuje oružje iz Rusije, Kine, Francuske, Izraela i drugih država. Istodobno Aleksandar Vučić sve češće problematizira hrvatsku vojnu suradnju s Albanijom i Kosovom te govori o pripremama za svojevrsno “drugo poluvrijeme”.
Treba li takvo naoružavanje zabrinuti Hrvatsku i je li vrijeme da Zagreb odgovori nabavom oružja većeg dometa?
Bivši obavještajac Ante Letica i vojni analitičar Marinko Ogorec u HRT-ovu Studiju 4 slažu se u jednome – Hrvatska danas nije u položaju u kojem se nalazila 1991. godine, ali razvoj srbijanskih vojnih sposobnosti ne smije ignorirati.
Letica smatra da iza srbijanskog naoružavanja treba promatrati i političku ideju “Srpskog sveta”, zbog čega Hrvatska, kako kaže, ne treba reagirati na svaki potez Beograda, ali mora pažljivo pratiti što se događa.
– Hrvatska ne treba strahovati, ovo nije 1991. godina i u puno boljem je položaju. Hrvatska bi trebala, a tu bih se referirao na pokojnog generala Stipetića, ne poskakivati na svaki njihov potez, ali uvijek jednim okom trebamo gledati prema njima – rekao je Letica.
Posebno se osvrnuo na Vučićeve izjave o “drugom poluvremenu”.
– Ono što je vrlo opasno je, kako Vučić kaže, spremanje za “drugo poluvrijeme”. S kime? S Hrvatskom neće ići – poručio je.
Letica: Hrvatskoj treba i ofenzivno oružje
Letica smatra da odgovor Hrvatske ne bi smio biti nekontrolirana utrka u naoružanju, ali drži da HV ne može svoje sposobnosti graditi isključivo na obrambenim sustavima.
– Moramo uzeti ono što nam treba i ono što će nam trebati, sukladno mogućnostima. Nije dovoljno samo razvijati obrambena oružja. Za ovu situaciju potrebno je imati ofenzivna oružja kojima ćemo moći, ako bude trebalo, preventivno djelovati prema nekom tko bi htio ugroziti suverenitet Republike Hrvatske. Na naoružavanje Srbije moramo odgovoriti nabavkom ofenzivnog oružja – rekao je.
Srbija, između ostaloga, nabavlja izraelski raketni sustav PULS, a govori se i o kvazibalističkim projektilima CM-400. Hrvatska, s druge strane, planira uvođenje američkog HIMARS-a i projektila GMLRS.
Letica smatra da Hrvatska svoje nabave mora prilagoditi vlastitim sigurnosnim potrebama, a upozorava i na gubitak nekadašnjih domaćih industrijskih kapaciteta.
Kao pozitivan primjer naveo je suradnju Rheinmetalla i hrvatskog DOK-ING-a, dok smatra da će Hrvatska kod buduće nabave korveta za ratnu mornaricu velik dio potrebnih sustava ipak morati nabavljati u inozemstvu.
Ogorec: Njemački i američki vojnici neće ginuti zbog Hrvatske
Marinko Ogorec upozorava da Hrvatska ne bi trebala dopustiti da je Srbija uvuče u klasičnu regionalnu utrku u naoružanju. Umjesto toga, smatra da treba sustavno razvijati vlastite Oružane snage.
Posebno upozorava da članstvo u NATO-u ne znači da Hrvatska može zanemariti sposobnost samostalne obrane.
– Moramo ipak biti pragmatični i reći da se moramo moći i znati sami obraniti. Pitanje je u kojem opsegu i obliku bi nam NATO mogao pomoći. Uvijek tvrdim da njemački vojnici neće ginuti u Hrvatskoj zbog Hrvatske, američki vojnici neće ginuti u Hrvatskoj zbog Hrvatske. Sami ćemo se braniti kao što smo se već sami obranili – rekao je Ogorec.
I on smatra da Vučićevo “drugo poluvrijeme” danas nije realno uspoređivati s događajima početkom devedesetih.
– Hrvatska više nije dio nekog teritorija bivše Jugoslavije koji se može napasti. Hrvatska je danas samostalna i suverena država s Oružanim snagama. To Vučić itekako dobro zna, kao i kompletan srpski vojni i politički vrh – naglasio je.
Beograd je bliže hrvatskoj granici nego Zagreb srbijanskoj
Govoreći o raketnim sposobnostima, Ogorec je upozorio da nema smisla ulaziti u kalkulacije o potencijalnim ciljevima, iako obje države razvijaju sustave koji bitno povećavaju mogućnosti djelovanja na većim udaljenostima.
– Imamo sustave koji mogu dosegnuti njihove glavne centre ili ćemo ih imati. Beograd je našoj granici bliže nego što je Zagreb njihovoj, ali to su samo hipotetičke stvari. Ne bismo trebali razmišljati u tom segmentu – rekao je.
Za Hrvatsku je, smatra, puno važnije analizirati zašto Srbija kupuje određene vrste oružja i zatim razvijati sposobnosti kojima se potencijalna prijetnja može neutralizirati.
Srbija ima još jedan problem – kako sve to povezati?
Velik broj nabavljenih sustava ne znači automatski i jednako velik rast borbene sposobnosti. Srbija oružje nabavlja iz čak 13 zemalja, što otvara pitanje kompatibilnosti, logistike, održavanja i povezivanja različitih tehnologija.
Ogorec posebno izdvaja protuzračnu obranu.
– Najosjetljiviji je sustav protuzračne obrane, a kako biste imali učinkovitu PZO, morate imati integriran sustav za male, srednje i velike visine – objasnio je.
Problem za Srbiju vidi u pokušaju povezivanja kineskih, ruskih, francuskih i domaćih sustava u funkcionalnu cjelinu.
– Ako vi kupujete sustave od Kineza, Rusa i Francuza, a nešto proizvodite i sami, pitanje je kako se to može uklopiti u integriran sustav – rekao je Ogorec, dodajući da različito podrijetlo opreme dodatno komplicira logistiku.
Zaključak dvojice stručnjaka nije da Hrvatska treba strahovati od Srbije, nego da njezino naoružavanje mora ozbiljno pratiti. Hrvatska danas ima vlastitu vojsku, članica je NATO-a i EU-a i nalazi se u neusporedivo povoljnijem sigurnosnom položaju nego početkom devedesetih.
No članstvo u savezu, upozorava Ogorec, ne može biti zamjena za vlastitu vojnu sposobnost.
