Nedjelja, 22 prosinca, 2024
NaslovnicaZanimljivostiKakav je osjećaj umiranja? Evo što o tome kažu istraživanja

Kakav je osjećaj umiranja? Evo što o tome kažu istraživanja

Mnogi su ljudi tijekom povijesti proveli svoje živote pokušavajući shvatiti što se događa kada umremo. Iako postoji mnogo teorija, niti jedna još nije dokazana

Umjesto da pokuša otkriti što se događa nakon što čovjek umre, američki liječnik James L. Hallenbeck proveo je godine proučavajući što se događa u kratkim trenucima prije i tijekom smrti. Istraživanjima je utvrdio točan redoslijed kojim se osjetila gase.

Hallenbeck radi kao profesor na Sveučilištu Stanford te je primio niz istaknutih nagrada za svoj rad u području medicine. Napisao je niz medicinskih knjiga, a njegov najpoznatija je ‘Perspektive palijativne skrbi’.

U toj knjizi Hallenbeck raspravlja o važnosti skrbi na kraju života i optimizaciji kvalitete tog vremena za sve pacijente. On vjeruje da je iznimno važno da liječnici razumiju sve što mogu o kratkom vremenskom razdoblju prije smrti, uključujući konačnost ljudskih osjetila.

Hallenbeck je objasnio da je prvo osjetilo koje napušta tijelo kako se približava smrt glad ili apetit. Fiziološki, tijelo zna da više ne može apsorbirati hranjive tvari iz hrane, niti će to trebati u vrlo bliskoj budućnosti. Ipak, neki kažu da postoji i psihološki razlog za gubitak apetita na pragu smrti. Naime, tijelo se odriče svojih zemaljskih potreba jer zna da mu neće trebati hrana za sljedeće putovanje.

Ubrzo nakon gubitka osjećaja gladi, ljudi više neće osjećati dehidraciju niti žeđ. Iako voljeni ljudi ili liječnici možda žele ponuditi vodu kao oblik utjehe, to više nije nužnost.

U ovom trenutku tijelo usporava i uskoro će prestati funkcionirati, stoga mu nije potrebna voda, jer je posao vode osigurati da tijelo nastavi raditi kako treba.

Tijelo, um i duša duboko su povezani na teško razumljiv način. Često, kada se osoba približi smrti, više ne može govoriti, ali za mnoge to nije fizički problem. Medicinski, ljudi koji se približavaju smrti još uvijek imaju svoj govorni uređaj i fizičku sposobnost da govore. Međutim, mozak prestaje slati signale potrebne za govor naglas. Hallenbeck smatra da je to oblik otpuštanja kroz prekid komunikacije sa živima.

Zatim, nakon nekog vremena nakon gubitka sposobnosti ili želje za govorom naglas, vid počinje blijedjeti. Najčešće će prizori ovoga svijeta prvo postati mutni, a mnogi će uskoro moći vidjeti samo prigušeno svjetlo.

Osim gubitka vida, mnogi umirući vide nešto sasvim drugo prije nego što konačno umru.

Ovo iskustvo je različito za gotovo svakoga. Neki vide živopisne halucinacije, neki vide voljene koji su otišli prije njih kako čekaju raširenih ruku, a neki samo boje koje ‘plešu’ te ih vuku naprijed, dalje.

Ubrzo nakon što njihov vid nestane, i taktilni osjećaji osobe nestaju. To znači da njihove ruke više ne osjećaju ruke svojih najmilijih koje ih čvrsto drže.

Naravno, postoje fiziološki razlozi zašto se to događa. Mozak je prestao slati signale iz ruke koja se drži i stoga jednostavno nema osjeta. Međutim, držanje nečije ruke nije samo fizičko. Čak i ako ga tehnički ne mogu osjetiti, ono ipak može pružiti utjehu u tim posljednjim trenucima.

Za one koji tijekom života nisu izgubili sluh, slušno osjetilo ostaje posljednje. Čak i ako je osoba toliko blizu smrti da ne može piti, govoriti ili dodirivati, vrlo je vjerojatno da još uvijek može čuti.

Nemoguće je reći zašto sluh ostaje nakon ostalih osjetila, ali neki kažu da je to zato da se ljudima može izgovoriti posljednja lijepa riječ ili otpjevati pjesma prije nego što napuste svijet.

Iako postoje prepoznatljive faze progresije do smrti, način na koji se osjeća smrt može se razlikovati od osobe do osobe.

Medicinska podrška može iskustvo smrti učiniti što sigurnijim i udobnijim, čineći kraj koji se približava manje zastrašujućim – prirodni zaključak koji jednog dana dolazi za sve nas. Za mnoge koji umiru postupno, postoji konačni, brzi pad koji se događa u posljednjih nekoliko dana života. Ova faza je poznata kao ‘aktivno umiranje’.

Tijekom tog vremena bol je neizbježna, ali nema patnje jer posljednji trenuci života počinju nestajati u zaborav.

Većina ljudi koji umiru polako, niti tijekom dana nemaju previše energije i provode mnogo vremena u snu. Spavanje nam obično vraća energiju, no ne i kod osoba koje umiru. Utjecaj sna postupno se smanjuje kako se tijelo polako gasi.

Budući da se ljudi na samrti stalno odmaraju, jedva da su budni. Ono što nama izgleda kao san zapravo nije spavanje, već padaju u nesvijest na sve dulja razdoblja.

Kad su budni, ljudi blizu smrti navode da su mirno spavali bez osjećaja da su u nesvijesti.

– Mnogi preživjeli od srčanog zastoja opisuju da su tijekom svog nesvjesnog razdoblja imali ovo nevjerojatno iskustvo u mozgu. Oni vide svjetla i onda to iskustvo opisuju kao ‘stvarnije od stvarnog’ – navodi Jimo Borjigin, neuroznanstvenica sa Sveučilišta u Michiganu. Zaključila je da bi taj vizualni doživljaj moglo uzrokovati iznenadno otpuštanje neurokemikalija u mozgu.

Većina umirućih ljudi oslanja se na lijekove koji se ubrizgavaju tako da ne moraju biti budni da bi ih progutali.

Ovi lijekovi nisu ono što uzrokuje da osoba bude dugo bez svijesti. Umjesto toga, nesvjestica je prirodna faza u procesu smrti. Kako počinje proces umiranja, otkucaji srca postaju slabiji, krvni tlak pada, koža se hladi, a nokti postaju tamni.

No mogu se pojaviti i razdoblja nemira ili trenuci zbunjenosti, jer unutarnji organi rade slabije zbog pada krvnog tlaka.

Istraživanja pokazuju da ljudi bliži smrti reagiraju na zvukove u prostoriji, čak i ako su u nesvijesti. Međutim, ne znamo koliko mogu razumjeti glazbu ili glasove.

– Općenito vjerujemo da ako je vaš mozak stvarno u komatoznoj situaciji ili ne reagirate, da bi vaša percepcija – kako se osjećate o stvarima – također mogla biti značajno smanjena –  navodi David Hui, onkolog i stručnjak koji istražuje znakove približavanja smrti.

Za mnoge umiruće ljude, mozak radi isto što i tijelo, tako što počinje žrtvovati područja koja su manje kritična za preživljavanje, kaže David Hovda, direktor Centra za istraživanje ozljeda mozga UCLA.

– Kako se mozak počinje mijenjati i umirati, različiti dijelovi postaju uzbuđeni, a jedan od dijelova koji postaje uzbuđen je vizualni sustav, i tu ljudi počinju vidjeti svjetlo – veli Hovda.

Još jedan znak procesa umiranja je da disanje onesviještene osobe slijedi automatske obrasce koje stvara respiratorni centar u mozgu. To se događa jer nisu svjesni svojih usta i grla, često teško dišu kroz stražnji dio grla bez ikakve vidljive prepreke.

Kako se disanje postupno kreće od dubokog do plitkog i od brzog do sporog u ponavljajućim ciklusima, disanje će se na kraju usporiti i postati vrlo plitko pred kraj.

Na kraju će doći do stanke u ciklusu, nakon koje slijedi posljednji udisaj. Nekoliko minuta kasnije, srce će prestati kucati jer ostaje bez kisika, piše msn., prenosi 24sata.

MOGLO BI VAS ZANIMATI

NAJNOVIJE