Piše: M.S.
Parlamentarni izbori koji će se u Srbiji održati u nedjelju, 25. listopada, donose neizvjesnu političku utakmicu između dvije vodeće opcije: Studentske liste „Studenti pobjeđuju” i liste „Aleksandar Vučić – Ujedinjena Srbija”, okupljene oko Srpske napredne stranke. Iako pojedine ankete pokazuju gotovo izjednačenu potporu, druga istraživanja daju osjetniju prednost Vučićevoj listi. Upravo te razlike upozoravaju na oprez pri proglašavanju favorita prije otvaranja birališta.
Prema istraživanju Nove srpske političke misli, Studentska lista uživa potporu 44,5 posto opredijeljenih ispitanika, a Vučićeva 42,7 posto. Međutim, istraživanje Ipsosa objavljeno 22. listopada pokazuje drukčiji odnos, odnosno 47,4 posto za Vučićevu i 40 posto za Studentsku listu. Dakle, raspoloženje birača nije moguće svesti na jednu anketu.
Osobno očekujem velik broj prigovora na regularnost glasovanja, a ne bih isključio ni ponavljanje izbora na većem broju biračkih mjesta. Dogodi li se takav scenarij, utvrđivanje konačnih rezultata moglo bi se otegnuti čak i do kraja godine . No to je zasad samo procjena, a ne nešto što se može unaprijed tvrditi kao izvjesno.
Pritom je važno razumjeti da se na ovim izborima ne bira samo najpopularnija lista, nego prije svega parlamentarna većina. Srbija ima 250 zastupničkih mjesta, a za samostalno formiranje vlade potrebno je najmanje 126 mandata. Ako nijedna lista ne osigura tu većinu, ključnu ulogu mogli bi dobiti manji politički akteri i zastupnici nacionalnih manjina.
Tu se otvara pitanje koalicijskog potencijala. Izborni pobjednik u političkom smislu ne mora nužno biti i onaj tko će na kraju sastaviti vladu. Pregovori, politički ustupci i spremnost drugih stranaka na suradnju mogu postati jednako važni kao i sam rezultat glasovanja.
Međutim, postoji još jedno, možda i važnije pitanje: znači li eventualna promjena vlasti u Srbiji i stvarnu promjenu njezina političkog smjera?
Vučićeva politika godinama se temelji na balansiranju između Europske unije, Rusije i Kine, pri čemu se europske integracije formalno zagovaraju, ali se istodobno održavaju bliske veze s Moskvom. Studentska lista nastala je iz drukčijeg političkog i društvenog konteksta, s naglaskom na odgovornost institucija, borbu protiv korupcije i promjenu načina upravljanja državom.
Ipak, unutarnjopolitičko protivljenje Vučiću ne znači automatski i vanjskopolitički zaokret prema Bruxellesu. Studentska lista nije isto što i jasno profilirana proeuropska stranka, a njezina eventualna politika prema Rusiji, Kosovu i odnosima u regiji tek bi se morala konkretno pokazati.
Proruski sentiment i ideja posebnih odnosa s Moskvom nisu vezani isključivo uz jednu srbijansku stranku. Oni su dio širega političkog i društvenog nasljeđa, zbog čega promjena vlasti sama po sebi ne jamči prekid dosadašnjeg kontinuiteta.
Za Hrvatsku i ostatak regije zato nije nevažno tko će voditi Srbiju, ali još je važnije kakvu će politiku nova ili dosadašnja vlast provoditi prema susjedima, Europskoj uniji i Rusiji.
Srbija bi, dakle, mogla dobiti drukčiji politički sastav vlasti, a ipak zadržati brojne elemente dosadašnje vanjske politike.
Zato pravo pitanje ovih izbora nije samo hoće li Vučićeva politička opcija zadržati vlast ili će je preuzeti Studentska lista. Pravo je pitanje hoće li izbori označiti promjenu političkog sustava, odnosa prema institucijama i vanjskopolitičkih prioriteta ili će se promijeniti samo ljudi koji tim sustavom upravljaju.