Piše Mario Strinavić
Godinama su nam Tomašević i ekipa prodavali priču da su oni posljednji bedem radnika, sindikata, potplaćenih, obespravljenih i svih onih koji žive od plaće, a ne od priče o plaći. Godinama su galamili o socijalnoj pravdi, dostojanstvu rada i svetom pravu radnika da digne glas protiv poslodavca.
A onda su postali poslodavac.
I, jebiga, dogodilo se čudo.
Odjednom sindikat više nije sveta krava, nego skupina nezahvalnika. Radnik više nije čovjek koji se bori za svoja prava, nego bahati nezahvalnik koji „ucjenjuje građane“. Štrajk više nije legitimno sredstvo radničke borbe, nego skoro pa teroristička akcija protiv Zagrepčana, Senfa i ekupe u režiji HDZ-a.
A gdje su sad sve one heroine radničke klase? Gdje su Sandra Benčić i Ivana Kekin da razvale mikrofon od brige za potlačenog radnika? Godinama su nastupale kao da su u najmanju ruku Mother Jones, Rosa Luxemburg i Clara Zetkin hrvatske politike – parole, dramatične presice, moralne lekcije i vječno nadvikivanje sa svima koji nisu dovoljno socijalno osviješteni. A sad, kad radnici štrajkaju protiv vlasti koju politički podržavaju, odjednom muk.
Nema ih baš nešto.
Jer nije zgodno urlati „podrška radnicima“ kad radnici štrajkaju protiv tvoje vlasti.
Tu onda kreće sasvim druga ideologija.
Tomašević izlazi na presice, objašnjava koliko je kome povećao plaću, koliko radnici traže, koliko to košta, koliko je sve to neodgovorno i koliko građani pate. Uprave serviraju brojke. Mediji ih uredno prepisuju. I tako se, malo-pomalo, od radnika napravi razmaženog pohlepnog kretena kojemu nikad nije dosta.
A onda se pojavi vozačica koja ne štrajka.
Kristina Jozinović javno je podržala Tomaševića i nastavila voziti tramvaj dok većina njezinih kolega štrajka.
I eto medijskog dara s neba.
Odjednom imamo heroinu.
Jednu.
Jedna vozačica postaje lice odgovornosti, razuma, poštenja i građanske dužnosti. A stotine njezinih kolega? Oni valjda služe kao scenografija. Kao bezlična masa koja smeta pristojnom svijetu da dođe na posao.
Nitko ne mora podržavati štrajk. Nitko ne mora podržavati zahtjeve sindikata. Ali jebemu mater, zar je novinarstvo spalo na to da se cijeli dan ide na Tomaševićeve presice, sluša koliko su kome digli plaću i onda te brojke prenosi kao ploču deset Božjih zapovijedi?
Gdje su reporteri među vozačima?
Gdje su među radnicima Čistoće?
Gdje su priče o tome koliko stvarno rade, koliko prekovremenih odrade, kako izgleda njihov radni dan, što ih je dovelo do toga da 78 posto zaposlenih u ZET-u podrži štrajk?
Sindikati su još prije štrajka tvrdili da su mjesecima pregovarali i da je mirenje završilo bez dogovora.
Ali televizijski je očito jednostavnije snimiti Tomaševića za govornicom nego otići u Remizu i pitati pedeset vozača zašto su stali.
I onda dobijemo najljepši politički spin ove godine: gradska vlast postaje žrtva vlastitih zaposlenika.
Oni jadni povećavali plaće.
Oni ulagali.
Oni pregovarali.
Oni sve učinili.
A onda su im se, eto, niotkuda pojavili zločesti sindikati koji „žele štrajk pod svaku cijenu“, kako je Tomašević javno ustvrdio.
Čudo jedno kako vlast uvijek napravi sve kako treba, a onda joj se slučajno dogodi nekoliko tisuća bijesnih radnika.
Kad nešto i dobro naprave onda se kite lovorikama, ali kad zajebu onda su kao krivci uvijek
HDZ.
Bandić.
Sindikalni vođe.
Desnica.
Marsovci.
Samo nikad Tomica senf koji upravlja gradom.
Posebno je zabavno gledati političku ljevicu, naročito SDP” koja je desetljećima uvjeravala Hrvatsku da štrajk nije neugodnost nego temeljno radničko pravo, kako sada otkriva fascinantnu nijansu: štrajk jest pravo, samo ne baš ovakav, ne baš sada, ne baš protiv nas i po mogućnosti tako da ga nitko ne primijeti.
Najbolje bi bilo da vozači štrajkaju tako da svi tramvaji voze.
Da Čistoća štrajka tako da je grad čišći nego jučer.
Da radnici dignu bunu, ali tiho, nakon radnog vremena i bez ometanja komfora srednje klase.
To bi bio jedan lijep, europski, održiv, inkluzivan štrajk.
Možda s panel-raspravom i veganskim cateringom.
I ne, ovo nije obrana sindikata po svaku cijenu.
Možda traže previše.
Možda su pogriješili što nisu ostavili više linija.
Možda su njihove taktike loše.
Sve je to legitimno pitanje.
Ali nije legitimno od gradske uprave raditi nevinu udovicu, od jedne radnice nacionalnu heroinu, a od tisuća ljudi koji koriste zakonsko pravo na štrajk gomilu pohlepnih idiota.
Pogotovo kad ti ljudi ne sjede po klimatiziranim uredima nego voze tramvaje, peru ulice i prazne kontejnere.
Najodvratniji dio cijele priče nije ni štrajk ni Tomašević ni sindikalisti.
Najodvratniji je taj prozirni pokušaj da se moralno podijeli radnike na dobre i loše.
Dobar radnik je onaj koji sluša.
Loš je onaj koji digne glas.
Dobar radnik vozi tramvaj kad mu se kaže.
Loš radnik štrajka.
Dobar radnik podržava gradonačelnika.
Loš radnik traži više.
E pa ako je to nova zagrebačka ljevica, onda barem prestanite jebati ljude pričom o radničkim pravima.
Recite pošteno: volimo radnike dok rade i ne bune se protiv nas.
Kad štrajkaju protiv nas, onda su problem.
