Piše Sara Strinavić
Društvo u kojem se ljudi međusobno poštuju ne podrazumijeva društvo bez sukoba, različitih mišljenja ili ozbiljnih neslaganja. Upravo suprotno, demokratsko društvo počiva na mogućnosti da ljudi otvoreno zastupaju različite stavove, interese i životna iskustva. Pitanje je, međutim, na koji se način ta različitost izražava. Razlika između zdrave rasprave i društvenog sukoba često se ne nalazi u tome o čemu govorimo, nego kako razgovaramo jedni s drugima.
Kultura dijaloga počinje sposobnošću da drugu osobu saslušamo bez unaprijed donesene odluke da je njezin stav pogrešan. Slušanje nije isto što i slaganje. Možemo razumjeti tuđe argumente, a da ih pritom ne prihvatimo. Upravo je to jedna od važnijih vještina demokratskog društva – priznati drugome pravo na stav, čak i kada nam je taj stav stran, neugodan ili potpuno suprotan našemu.
U svakodnevnom životu često postupamo obrnuto. U obiteljskim raspravama, na radnom mjestu, društvenim mrežama ili u političkim debatama ljudi nerijetko više razmišljaju o tome što će odgovoriti nego o onome što druga strana govori. Rasprava tada prestaje biti razmjena mišljenja i pretvara se u natjecanje u kojem je cilj pobijediti, poniziti ili diskreditirati sugovornika.
Takav način komunikacije posebno je vidljiv na internetu. Društvene mreže omogućile su svakome da javno iznese svoj stav, što je važan demokratski dobitak, ali su istodobno stvorile prostor u kojem se granica između kritike i vrijeđanja lako gubi. Često se više ne osporava nečiji argument, nego se napada osoba. Umjesto „ne slažem se s onim što govoriš“, pojavljuju se poruke kojima se dovodi u pitanje nečija inteligencija, izgled, spol, podrijetlo ili osobni život.
Kultura poštivanja upravo tu postaje važna. Kritika može biti oštra, ali ne mora biti ponižavajuća. Neslaganje može biti potpuno, ali ne mora prerasti u neprijateljstvo. Čovjeka se može smatrati politički, društveno ili stručno potpuno pogrešnim, a ipak mu priznati osnovno ljudsko dostojanstvo.
Posebnu odgovornost imaju osobe koje djeluju u javnom prostoru. Političari, novinari, javne osobe, nastavnici i svi koji svojim riječima dopiru do većeg broja ljudi svojim ponašanjem stvaraju standard komunikacije. Ako je javni govor ispunjen uvredama, omalovažavanjem i etiketiranjem, takav se obrazac vrlo brzo prenosi i na svakodnevnu komunikaciju građana.
Jednako je važno razvijati sposobnost priznanja pogreške. U društvu u kojem se svako povlačenje ili isprika doživljavaju kao slabost, ljudi će se teško odlučiti reći da su pretjerali, pogrešno procijenili situaciju ili nekoga nepravedno povrijedili. Međutim, upravo sposobnost da čovjek korigira vlastiti stav pokazuje zrelost, a ne slabost.
Kultura dijaloga razvija se i kroz male svakodnevne navike. Ne prekidati sugovornika, ne ismijavati nečije iskustvo, ne podizati glas kao zamjenu za argument, ne pripisivati cijeloj skupini osobine pojedinca i ne koristiti osobne okolnosti kao oružje u raspravi jednostavna su pravila koja mogu bitno promijeniti kvalitetu odnosa među ljudima.
Važnu ulogu u tome ima obrazovni sustav. Djeca i mladi trebaju učiti kako raspravljati, kako obrazložiti vlastiti stav i kako prihvatiti činjenicu da netko drugi može doći do drukčijeg zaključka. Škola ne bi trebala razvijati samo sposobnost davanja točnog odgovora, nego i sposobnost argumentiranog razgovora, suradnje i mirnog rješavanja nesporazuma.
Isto vrijedi za obitelj. Dijete koje odrasta u okruženju u kojem odrasli međusobno razgovaraju bez vrijeđanja, čak i kada se ozbiljno ne slažu, usvaja obrazac koji će kasnije prenositi u vlastite odnose. Nasuprot tome, ako nauči da se autoritet dokazuje vikom, ponižavanjem ili šutnjom kojom se druga osoba kažnjava, takav način komunikacije može postati trajni obrazac ponašanja.
Kultura dijaloga važna je i za ravnopravnost žena i muškaraca. Poštivanje tuđega glasa znači omogućiti svima jednaku priliku da govore, budu saslušani i sudjeluju u odlučivanju. U radnom okruženju to, primjerice, znači da se ideje ne procjenjuju prema spolu osobe koja ih iznosi, nego prema njihovoj kvaliteti. U obitelji znači da se važne odluke ne donose jednostrano. U javnom prostoru znači da se žene i muškarce ne vrednuje prema različitim kriterijima.
Dijalog ipak ne znači da se svaka tvrdnja mora prihvatiti kao jednako vrijedna. Poštivanje sugovornika ne obvezuje nas da toleriramo govor mržnje, prijetnje, diskriminaciju ili pozivanje na nasilje. Demokratska kultura podrazumijeva otvorenost prema različitim mišljenjima, ali i jasne granice kada se ugrožavaju prava i dostojanstvo drugih ljudi.
U vremenu snažnih društvenih podjela možda je najvažnije ponovno naučiti razlikovati protivnika od neprijatelja. Netko tko misli drukčije nije automatski osoba s kojom nije moguć razgovor. Društva se ne održavaju zato što svi njihovi članovi misle jednako, nego zato što su sposobni zajednički živjeti unatoč razlikama.
Kultura poštivanja zato nije pitanje lijepog ponašanja ili pristojnosti radi pristojnosti. Ona je jedan od uvjeta funkcioniranja demokracije. Kada ljudi mogu razgovarati bez straha od poniženja, kada se sukobi rješavaju argumentima umjesto pritiskom i kada se tuđe dostojanstvo ne dovodi u pitanje zbog različitog mišljenja, tada se stvara prostor u kojem se mogu graditi povjerenje, suradnja i osjećaj zajedničke odgovornosti.
Takvo društvo ne nastaje samo donošenjem zakona. Ono se gradi svaki put kada odlučimo saslušati prije nego što osudimo, objasniti prije nego što uvrijedimo i razgovarati čak i onda kada znamo da se na kraju možda nećemo složiti.
Ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za medije
