Piše: Sara Strinavić

Rodni stereotipi rijetko nastaju preko noći. Oni se ne uče na jednom školskom satu niti ih dijete pročita u jednoj knjizi. Oni se grade polako, gotovo neprimjetno – kroz rečenice koje svakodnevno slušamo, kroz reklame koje gledamo, igračke koje kupujemo, očekivanja koja postavljamo i uloge koje smatramo “prirodnima”. Upravo zato borba protiv stereotipa ne počinje zakonima, nego odgojem.

Republika Hrvatska ravnopravnost spolova svrstava među najviše vrednote svoga ustavnoga poretka. To nije tek formalna odredba zapisana u najvišem pravnom aktu države, nego vrijednost koja bi trebala biti vidljiva u svakodnevnom životu – u obitelji, vrtiću, školi, na radnom mjestu i u javnom prostoru. Međutim, između ustavnog načela i svakodnevice često postoji razlika koju nije uvijek lako premostiti.

Djeca svijet promatraju bez predrasuda. Ona ne znaju da postoje “muška” i “ženska” zanimanja, da su određene boje rezervirane za jedan spol ili da bi dječaci morali biti hrabri, a djevojčice nježne. To ih učimo mi odrasli, ponekad nesvjesno, ponavljajući obrasce koje smo i sami usvojili tijekom odrastanja.

Koliko smo puta čuli da dječaci “ne smiju plakati”, da moraju biti čvrsti i izdržljivi? Koliko se puta djevojčicama poručuje da trebaju biti pristojne, tihe i lijepe? Takve naizgled bezazlene poruke s vremenom postaju dio njihova identiteta. Dijete počinje vjerovati da vrijedi samo ako ispunjava očekivanja koja mu je društvo namijenilo.

Problem rodnih stereotipa nije u tome što djevojčica voli lutke ili što dječak uživa igrati nogomet. Problem nastaje onda kada dijete dobije poruku da ne smije odabrati nešto drugo. Kada djevojčica odustane od robotike jer misli da “to nije za cure”. Kada dječak skriva talent za ples ili glazbu jer se boji ismijavanja. Tada stereotipi prestaju biti bezazlene društvene navike i postaju prepreka razvoju ljudskih potencijala.

Upravo zato razvoj svijesti o ravnopravnosti spolova nije usmjeren protiv razlika među ljudima. Naprotiv, njegov je cilj omogućiti svakom djetetu da svoje interese, sposobnosti i snove razvija slobodno, bez ograničenja koja proizlaze iz predrasuda. Ravnopravnost ne znači da svi moramo biti isti, nego da svi moramo imati jednake mogućnosti.

Veliku odgovornost imaju roditelji. Djeca ne uče iz naših govora, nego iz našeg ponašanja. Ako kod kuće vide da se odgovornost dijeli, da oba roditelja jednako sudjeluju u odgoju djece, kućanskim poslovima i donošenju odluka, ravnopravnost će za njih biti nešto sasvim prirodno. Ako vide međusobno poštovanje, naučit će poštovati druge. Ako vide jednakost, neće je morati posebno učiti.

Ni škole nisu samo mjesta na kojima se prenosi znanje. One oblikuju buduće građane. Učitelji i nastavnici imaju priliku pokazati da uspjeh nije određen spolom, nego radom, trudom i talentom. Kada djevojčice vide znanstvenice, pilotkinje ili inženjerke, a dječaci odgojitelje, medicinske tehničare ili umjetnike, granice koje su nekada izgledale čvrste postaju manje važne.

Posebno je zanimljiva uloga medija. Djeca danas odrastaju uz društvene mreže, influencere i sadržaje koji ih prate gotovo svakoga dana. Ako se žene prikazuju isključivo kroz fizički izgled, a muškarci isključivo kroz snagu i moć, teško je očekivati da će mladi razviti drukčiju sliku društva. S druge strane, mediji imaju priliku biti snažan saveznik u promicanju jednakih mogućnosti, prikazujući različite životne priče i uspjehe koji nisu određeni spolom.

Rodni stereotipi često ograničavaju i djevojčice i dječake. Jednima nameću očekivanje savršenstva, drugima zabranu pokazivanja emocija. Jednima govore da nisu dovoljno sposobne, drugima da ne smiju biti nježni. Posljedica je društvo u kojem pojedinci prečesto biraju ono što se od njih očekuje, umjesto onoga što doista žele i mogu postati.

Zato razvoj svijesti o ravnopravnosti spolova nije ideološko pitanje, nego pitanje ljudskog dostojanstva, jednakih mogućnosti i odgovornosti prema budućim generacijama. Dijete koje odrasta bez nametnutih stereotipa lakše razvija samopouzdanje, otvorenije prihvaća različitosti i spremnije surađuje s drugima. Takvo dijete sutra postaje odrasla osoba koja ne procjenjuje ljude prema spolu, nego prema njihovim sposobnostima, znanju i karakteru.

U konačnici, upravo je to smisao najviših vrednota ustavnoga poretka Republike Hrvatske – izgradnja društva u kojem će svatko imati jednaku priliku razviti svoje potencijale, ostvariti svoje ciljeve i živjeti dostojanstveno. Djeca to zaslužuju. A na odraslima je odgovornost da im takvo društvo ostave.

Ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za el.medije