Piše: Mario Strinavić
Ako bismo sudili po intenzitetu političkih poruka, međusobnim optužbama, obilascima terena i svakodnevnim konferencijama za medije, teško bi itko pogodio da su parlamentarni izbori još uvijek daleko. Hrvatska se formalno nalazi tek na polovici mandata aktualne Vlade, no politička scena ponaša se kao da nas od izlaska na birališta dijeli svega nekoliko tjedana.
Možda je upravo to najveća politička zanimljivost ovog trenutka. Kampanja je počela toliko rano da je mnogi još uvijek ne žele nazvati kampanjom. Međutim, svi njezini elementi već su prisutni.
SDP i Možemo prvi su otvorili frontu. Mnogi su njihov pristup na početku ocijenili infantilnim i jednodimenzionalnim jer su gotovo cijelu političku strategiju sveli na jednu osobu – Andreja Plenkovića. Umjesto širokog programa, gospodarskih prijedloga ili vizije Hrvatske nakon HDZ-a, odlučili su personalizirati političku bitku i premijera pretvoriti u središnju metu svih svojih napada.
No politika se ne mjeri uvijek ljepotom strategije, nego njezinom učinkovitošću.
A činjenica je da su SDP i Možemo uspjeli ono što je u politici najvažnije – nametnuli su temu. Natjerali su HDZ da se počne braniti. Natjerali su vladajuće da reagiraju. Natjerali su čak i one koji tvrde da nisu u kampanji da se počnu ponašati kao da jesu.
U politici postoji staro pravilo: onaj tko nametne temu, vrlo često dobiva izbore ili barem ostvaruje rezultat iznad očekivanja.
Upravo zato nije nevažno što se posljednjih mjeseci gotovo svaka važnija politička rasprava vrti oko Plenkovića. Nije slučajno ni to što je premijer na obljetnici osnutka HDZ-a praktički naredio članstvu i stranačkim dužnosnicima da u svakom nastupu ističu uspjehe njegove Vlade.
Takva poruka nije upućena iz političke komocije, nego iz opravdanog straha.
To je poruka čovjeka koji je svjestan da se politički teren već oblikuje i da HDZ više ne može samo upravljati državom nego mora početi braniti vlastiti politički narativ.
Zašto bi Plenković mogao razmišljati o prijevremenim izborima?
Postoji jedan razlog koji bi mogao biti presudan.
Makroekonomski pokazatelji sve ozbiljnije upozoravaju da bi Hrvatska već iduće godine mogla osjetiti posljedice usporavanja europskog gospodarstva. Ako dođe do recesije ili ozbiljnijeg gospodarskog usporavanja, svaka vlada suočava se s istim problemom – mora povlačiti nepopularne poteze.
A vlast koja uvodi mjere štednje, zamrzava rashode ili usporava rast standarda gotovo uvijek plaća političku cijenu.
Povijest pokazuje da birači rijetko nagrađuju vlade koje zemlju vode kroz gospodarske teškoće, bez obzira na to jesu li za njih objektivno odgovorne ili nisu.
Zato nije nemoguće zamisliti scenarij u kojem bi HDZ procijenio da je politički isplativije izaći na izbore dok su gospodarski pokazatelji još uvijek relativno dobri nego riskirati redoviti izborni ciklus u znatno nepovoljnijim okolnostima.
Ljevica djeluje sinkronizirano, desnica spava
Dok SDP i Možemo djeluju gotovo sinkronizirano, svjesni da jedino zajedničkim djelovanjem mogu ozbiljno ugroziti HDZ, na desnom političkom spektru vlada gotovo potpuna uspavanost.
Kao da se ništa ne događa.
Kao da nema kampanje.
Kao da izbori nisu ni na horizontu.
Ankete pokazuju da je Most trenutačno jedina ozbiljnija opcija desno od HDZ-a koja sigurno prelazi izborni prag. No i u Mostu su svjesni vlastitih ograničenja. Odlaskom bračnog para Raspudić njihov je politički rast zaustavljen i vrlo je izgledno da će se i na sljedećim izborima kretati oko tri do četiri saborska mandata.
Ipak, Most ima jednu veliku prednost.
Njihova kampanja traje godinama i nikada zapravo nije prestala.
Njihov politički target također je Andrej Plenković, a najviše političkog posla na terenu ne odrađuju ni Nikola Grmoja ni Miro Bulj, nego čovjek kojeg se često podcjenjuje – Marin Miletić. Sustavan, uporan i stalno prisutan u javnom prostoru, Miletić je postao možda i najvrjedniji politički radnik Mosta.
Penava između HDZ-a i DP-a
Posebno zanimljiva situacija je u Domovinskom pokretu.
Ivan Penava posljednjih mjeseci ostavlja dojam političara koji se još uvijek nije odlučio kojim putem želi ići. Ponekad djeluje kao Buridanov magarac koji stoji između dva plasta sijena i ne može odlučiti kojem će krenuti.
A politika ne trpi neodlučnost.
Piarovski gledano, Josip Dabro servirao je Domovinskom pokretu političku temu kakvu stranka dugo nije imala. Njegova rezolucija o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini izazvala je raspravu, privukla medijsku pozornost i otvorila pitanje koje je godinama bilo gurnuto na marginu.
No umjesto da na toj temi gradi političku prepoznatljivost, vodstvo DP-a odlučilo se za kompromisnu verziju dokumenta koja je izgubila gotovo svu političku oštricu.
Mnogi birači stekli su dojam da je od ozbiljne političke inicijative nastala sveta vodica koja niti pomaže niti odmaže.
A birači na desnici rijetko nagrađuju političku neodlučnost.
Oni traže jasne stavove, čvrste poruke i lidere koji znaju što žele.
Penava će zato prije ili kasnije morati odgovoriti na pitanje želi li biti lider Domovinskog pokreta ili mlađi partner HDZ-a.
Jedno i drugo dugoročno ne ide zajedno.
Naravno, postizborna koalicija uvijek je moguća, ali da bi netko bio relevantan koalicijski partner, prethodno mora ostvariti rezultat.
Raspudići imaju potencijal, ali moraju odlučiti što žele biti
Slično vrijedi i za stranku DRITO bračnog para Selak Raspudić.
Potencijal postoji.
Prepoznatljivost postoji.
Medijska vidljivost također.
No birači još uvijek ne znaju što je zapravo njihov konačni politički identitet.
U hrvatskoj politici teško prolaze stranke koje se predugo zadržavaju u zoni političke neodređenosti. Stranke koje “niti smrde niti mirišu” rijetko uspijevaju mobilizirati šire biračko tijelo.
Zato će i oni morati jasnije definirati svoju poziciju i politički smjer.
Bez zajedništva nema ozbiljnog rezultata
Ako postoji jedna lekcija koju bi desnica i desni centar trebali naučiti od ljevice, onda je to spoznaja da se HDZ ne pobjeđuje pojedinačno.
SDP i Možemo to su očito shvatili.
Na desnici se još uvijek vodi više bitaka unutar istog političkog prostora nego protiv političkih protivnika.
Most, Domovinski pokret i Raspudići možda imaju različite naglaske, ali dijele velik dio biračkog tijela. Ako nastave djelovati svatko za sebe, riskiraju da veliki broj glasova ostane politički neiskorišten.
A u tom slučaju problem neće imati samo oni.
Imat će ga i HDZ.
Jer potop desnice automatski smanjuje i koalicijski potencijal HDZ-a nakon izbora.
Zato je možda najveće političko pitanje sljedećih mjeseci ne može li ljevica ugroziti HDZ, nego mogu li stranke desnog centra i desnice konačno zatomiti vlastite egoizme i shvatiti ono što je ljevica već shvatila – da se ozbiljan rezultat može ostvariti samo zajednički.
U protivnom, mogli bi dočekati izbore kao politički statisti u utakmici čiji će rezultat odlučivati netko drugi.
