U emisiji “Stanje nacije”, voditelj Zoran Šprajc odlučio je Mariju Selak Raspudić, kandidatkinju za gradonačelnicu Zagreba, opisati riječima koje bi trebale zgroziti svakoga kome je imalo stalo do političke kulture, javne pristojnosti i ravnopravnosti spolova. Rekavši kako se “ždrebica nada da će u zagrebačkoj štali naći naramak sijena i za sebe”, Šprajc nije posegnuo samo za starinskim, priprostim humorom na kojem bi mu mogli pozavidjeti i kočijaši – on je brutalno dehumanizirao političarku, svodeći je na ponižavajuću animalizaciju i seksualizirani stereotip.
I dok bismo u nekom zdravom demokratskom društvu očekivali val osuda – od pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, ženskih udruga, aktivistica, političarki i komentatora – zavladala je tišina. Ne samo tišina, već zloslutna šutnja onih koji inače brzo reagiraju na svaki mig seksizma, barem kad dolazi s “krive” strane.
Ovo nije prvi put da se Mariju Selak Raspudić napada ispod pojasa, ali ovo jest jedan od najogoljenijih primjera kako politički i ideološki kontekst određuje tko smije biti vrijeđan bez posljedica. Šprajc, koji se voli predstavljati kao borac protiv desničarskog primitivizma, sam se pretvorio u ono protiv čega navodno ustaje – u seksističkog nasilnika kojemu ženski politički subjekt ne vrijedi ništa ako nije u skladu s njegovim svjetonazorom.
Jer da je neka političarka iz “naprednijeg” tabora bila tako nazvana, medijski bi požar bjesnio danima. Emisija bi bila prijavljena Vijeću za elektroničke medije, voditelj prozivan sa svih strana, a društvene mreže gorjele bi od solidarnosti. Ovako – muk. Zašto? Zato što je Marija Selak Raspudić “desna”? Jer nije “naša”?
Ako su standardi pristojnosti i poštovanja uvjetovani ideološkom pripadnošću, onda više ne govorimo o pravima žena, već o pravima naših žena. A to nije ravnopravnost – to je licemjerje.
Vrijeme je da se netko ozbiljno zapita: tko sve smije biti vrijeđan u hrvatskom javnom prostoru – i zašto je Šprajcu to još jednom prošlo bez posljedica?
