Elitne snage koje se plaše i poštuju u cijelom svijetu (djelomično zahvaljujući odvažnom napadu u koji je uključen brat Benjamina Netanyahua) mogle bi dodati više časti svom pozlaćenom pedigreu. Dana 27. lipnja 1976. godine Airbus A300 Air Francea poletio je iz Tel Aviva za Pariz. Mnogi od 248 civilnih putnika radovali su se ljetnom odmoru u Europi, u kojoj je upravo trajao toplinski val. No, zrakoplov nikad nije stigao do Francuske. Umjesto toga, palestinski otmičari preuzeli su kontrolu i – uz pomoć zloglasnog diktatora Idi Amina – preusmjerili ga do zračne luke Entebbe u Ugandi.
Dok su bespomoćni putnici silazili niz stepenice na pistu, žene su štitile djecu od oružja kojim su im mahali u lice, a kad su jednom ušli na terminal, mnogi su vjerovali da više nikada neće vidjeti danje svjetlo., piše jutarnji
Idućih dana putnici koji nisu Židovi su pušteni, a svi su izraelski državljani ostali u zarobljeništvu, strahujući za svoje živote. Otmičari su tražili oslobađanje 53 militanta kao cijenu njihove slobode, ali j izraelski parlament, Knesset, nije bio raspoložen za pregovore s teroristima, kako palestinske militante u svom tekstu za Daily Mail o jednoj od najelitnijih postrojbi izraelskih oružanih snaga – Sayeret Matkal – izričito naziva Eyal Biram, rezervist ove postrojbe.
Umjesto toga, Izrael se odlučio za dramatičnije rješenje. Dana 4. srpnja, tjedan dana nakon otmice, izraelske specijalne snage odletjele su u Entebbe, ubile 45 ugandskih vojnika, sve do jednog od palestinskih otmičara i spasile 102 od 105 talaca. Do danas se ovo spašavanje, kako navodi Biram, smatra obrascem za operacije ove vrste i još uvijek ga proučavaju stručnjaci za borbu protiv terorizma diljem svijeta. Operacija je, kako navodi, djelo upravo Sayeret Matkala, elitne i vrlo tajne izraelske vojne postrojbe koja provodi najopasnije državne misije.
‘Najstrašnije vojno sredstvo Izraela‘
Samo je jedan izraelski vojnik poginuo u razmjeni vatre sa snagama Idi Amina toga dana, a to je bio zapovjednik Yonatan Netanyahu, brat izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Kao i njegov stariji brat prije 47 godina, navodi Biram, i Benjamin Netanyahu sada ima zadatak obraniti svoj narod od, kako kaže, palestinskog terora.
I sam izraelski premijer je, napominje autor, nekoć služio u Sayeret Matkalu i upucan je u rame u akciji spašavanja otetog belgijskog zrakoplova koji je letio iz Beča za Tel Aviv, četiri godine prije nego što je njegov brat ubijen. Da je metak pogodio dva centimetra bliže njegovu srcu, danas ne bi, kaže autor, vodio svoju zemlju. Netanyahu se, smatra, sada mora okrenuti Matkalu, također poznatom kao Izviđačka jedinica Glavnog stožera vojske, u trenutku kada je Izraelu potrebna pomoć. Jer oni su, navodi autor, njegova jedina nada da spasi 150 osoba koje se trenutačno drže u Gazi kao taoci nakon iznenadne ofenzive Hamasovih boraca prošlog vikenda.
Kao rezervistu Sayeret Matkala, ističe Biram, propisi mu nalažu da ne može govoriti o operacijama u kojima je sudjelovao, ali navodi kako može reći da kalibar Matkalovih regruta, kvaliteta njihove obuke i poštivanje tradicije koja obvezuje njihove ljude, čini tu postrojbu najstrašnijim vojnim sredstvom Izraela. Navodi da je bio u kontaktu s kolegama koji su se borili u napadu te su mu pričali užasne priče o obezglavljenim bebama i ženama koje su više puta silovane prije nego što su pogubljene. Sayeret Matkal je surađivao s ostatkom obrambenih snaga na čišćenju Hamasovih boraca s izraelskog teritorija najstrašnije vojno sredstvo Izraela.
No, njihov najveći izazov, ističe, bit će osigurati oslobađanje talaca odvedenih u Gazu. Oni su do sada možda već podijeljeni u male skupine i odvedeni na različite lokacije. Osloboditi ih žive bit će najteži dio njihove misije jer borci Hamasa, kaže, nisu zainteresirani za pregovore, već samo za zastrašivanje i ubijanje. Ipak, ako je ijedna jedinica sposobna odgovoriti na ovaj izazov, navodi Biram, onda je to Sayeret Matkal, sa svojim iskustvom u borbi protiv terorizma, spašavanju talaca i prikupljanju obavještajnih podataka.
Jedinicu je 1957. godine osnovao bojnik Avraham Arnan, veteran izraelskog rata za neovisnost 1948. godine. Svjesno je ustrojena po uzoru na britanski SAS i čak je usvojila isti moto: ‘Who Dares Wins‘ (Tko se usudu, pobjeđuje). Prvi put angažirani u operacijama u Libanonu 1962. godine, razvili su svoje protuterorističke tehnike kao odgovor na prijetnju palestinskih militanata. Uspješno se boreći u Jom Kipurskom ratu 1973., članovi postrojbe učvrstili su svoj status nacionalnih heroja nakon odvažnog napada na Entebbe.
Brutalna obuka
Mnogi od najcjenjenijih izraelskih vojnika, navodi autor, služili su u jedinici, ne samo braća Netanyahu, nego i drugi bivši premijeri Ehud Barak i Naftali Bennett, kao i Nechemya Cohen, koji je sa svojim bliskim prijateljem Barakom bio najodlikovaniji izraelski vojnik prije nego što je ubijen u akciji 1967.
Poput SAS-a, ključna za uspjeh Matkala je strogost obuke, koja testira novake do njihovih mentalnih i fizičkih granica, piše Biram, uz napomenu da to vrlo dobro zna iz osobnom iskustva. Samo najbolji uspijevaju, što objašnjava zašto ovi prekaljeni profesionalci tako dobro rade pod pritiskom, ističe autor. Kao dio početnog selekcijskog procesa, kandidati pohađaju brutalno zahtjevan kamp pod nazivom Gibbush. Iscrpljujuće vježbe uključuju puzanje po brdima, nošenje vreća s pijeskom na bolno velike udaljenosti, a pripadnici postrojbe također moraju visjeti sa šipke dok im krv ne počne curiti iz glave.
No, kako ističe, Matkal ne zahtijeva samo fizičku spremnost. Regruti se podvrgavaju ozbiljnom mentalnom treningu, tu su intervjui i testovima sposobnosti osmišljeni za procjenu i iskazivanje njihovih liderskih kvaliteta. Za one koji prođu inicijalnu obuku u kampu, težak posao tek počinje – oni potom prolaze dvogodišnju intenzivnu obuku koja pokriva sve, od uklanjanja nagaznih mina do korištenja malog naoružanja i pružanje hitne medicinske pomoći.
Najteži dio dolazi u posljednja dva tjedna, kada regruti prolaze kroz simulirano zatočeništvo, lišeni sna, fizički premlaćivani, prijeti im se i ponižava. Nakon toga bivaju prebačeni na udaljenu lokaciju u pustinji, gdje ih se ostavi da prežive sami, bez pomoći i sigurnosne mreže.
Strogost ovog režima obuke, navodi Biram, stvara muškarce – a do sada su, napominje, svi novaci bili muškarci – izuzetno dobro opremljene da služe svojoj zemlji unatoč nezamislivim užasima kroz koje moraju prolaziti.
