Piše Marko Ljubić
“Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu”
Početkom Dvadesetog stoljeća napisao je Antun Branko Šimić, hrvatski meteor iz Hercegovine, zvijezda koja je zapalila nebo nad hrvatskim zemljama, od Zaljeva svetaca do beskraja s hrvatskim narodom.
Razmišljajući o akademiku Josipu Pečariću, ništa mi nije bilo svojstvenije od tih stihova.
I Tinov let duše, koja nadlijeće svijet nesklada i nejednakosti noseći harmoniju pozvanima, jer je za to stvorena, je poema o Pečariću.
Volio sam Josipa.
Teško ga je bilo ne voljeti.
Tko god je barem povremeno osjetio potrebu za skladom, nečim nedostižnim, a stvarnim, stari Grci bi rekli za kozmičkom harmonijom i smislom, mostom između tijela i duha, tko god je ikada susreo pogled Josipovih očiju, morao je znati, bar slutiti nekim unutarnjim nemirom, da pred njim stoji neobičan, nesvakidašnji čovjek.
Tako poseban, a tako običan.
Taj kontrast krhkog čovjeka i nevjerojatne snage pogleda, mirnoća i razigranost istodobno, kojom je zračio i poticao ljude na razmišljanje ili čuđenje, više od ičega je nama izvan matematičke harmonije ukazivao na privilegij koga smo susreli.
Znao je reći i napisati da se osjeća Hercegovcem iz Boke.
Ne znam je li u svojoj viziji, koju vrlo često nije bilo lako, ponekad ni moguće, a ni nužno pratiti, bar onima koji su vjerovali njegovoj posebnosti, u toj harmoniji vidio Šimićeve pjesnike ili ga je poticala srođenost s Tinovom dušom, ne znam, a siguran sam da je.
Jednako kao što u toj njegovoj harmoniji dalekih spoznaja i dokučivosti, ne znam a siguran sam da nije slučajnost što je tako snažno prepoznao Marka Perkovića Thompsona, koji pjeva o ljubavi, tajni dvaju svijetova.
Poezija, glazba i matematika su božansko u čovjeku, božanski stupovi spoznaje, Grci su to vjerovali, sklon sam vjerovati i ja.
Pod križem.
Pitagorjeci, antički filozofi, Platon, cijela antička kultura od koje današnji europski svijet nastoji pobjeći, inkarnacija su Pečarićeve sinteze matematičke harmonije i potrage za društvenim skladom.
I njegove duše što se zrcalila u očima.
Josip je silno težio tom skladu i zato je često bio neshvaćen, još češće izložen otporima, pa i udarima. Znao sam mu vidjeti u očima bljesak tuge kad su ti udari pogađali njegovu dušu, njegovu djecu, ali nikada u tim razgovorima nisam vidio ogorčenje, gnjev, mržnju.
Ništa.
A bilo je bolnih, vrlo bolnih.
Bio je iznad toga.
Iako sve običnoj logici i rasudbi može biti slučajno, kad je Josip Pečarić u pitanju, samo Bog zna jesu li njegove bliskosti s Hercegovinom, s Thompsonom trenuci vihora i života. Ja danas, privremeno se opraštajući s njim, želim vjerovati da ništa nije slučajno.
Jer nije.
Josip je prošao našim svijetom i životom, pošao iz Zaljeva svetaca i otišao kući iz hrvatskog mitskog Jeruzalema, iz Zagreba uoči Svih svetih.
Sjećam se još iz djetinjstva u Hercegovini, stari ljudi su govorili da uoči Sisvetih odlaze blagoslovljene i svete duše.
Odlaze u svoja sazviježđa.
Ne mogu biti tužan iako srce stiska.
Svi koji smo ga poznavali smo povremeno živjeli pod golemim hrastom čije korjenje i vrhove rijetko tko može vidjeti, povezuju zemlju i nebo, pa i zemlja kojoj se vraća i nebo kome odlazi pripadaju Josipu tako prirodno. U tom svijetu potrage za harmonijom, po koju je pošao iz Boke, preko Beograda, nastanio ju u Zagrebu s granama hrvatskog hrasta od daleko Australije, preko Pakistana, Rusije i SAD-a ostaje zapis koji će se pamtiti po Josipu Pečariću.
Stotine sjajnih umova svijeta danas su njegovi matematički apostoli.
A gdje smo mi?
Danas se to valja pitati.
Na tom golemom hrastu, koji je bio utočište i dostojnima i nedostojnima, jer Josip nije sudio ni osuɗivao, ostao je svijet iz kojega se on vratio kamo pripada.
Vratio se svojoj Ankici.
Tugujem zbog Đilde, Ivane i Anđele, radujem se zbog Ankice.
I zbog Josipa.
Ne znam je li svijet bolji zbog njegove posjete, znam da tko želi ima primjer, sjećanje i zvijzdicu koju nikada neće bar odabrani zaboraviti.
Trenutak je za ponos, ne za tugu.
Dobro, mrvicu tuge.