Piše Snježana Nemec
Ljeto je iza nas, kao i trijumfalni govori o „rekordnim brojkama“, „nikad većim prihodima“ i milijunima ostvarenih noćenja kojima nas institucije zasipaju svakog rujna. Međutim, iza tog blještavila kriju se podaci Državnog zavoda za statistiku i Eurostata koji razbijaju mit o održivom turističkom procvatu. Dok je opća stopa inflacije u Hrvatskoj u rujnu 2026. godine mjerena nacionalnim indeksom iznosila 4,7 posto (dok je harmonizirani indeks Eurostata bio 4,3 posto), cijene u ugostiteljstvu, hotelima i uslugama smještaja rasle su po dvoznamenkastim stopama. Prosječna dnevna potrošnja turista na Jadranu popela se na 170 eura. Taj skok, nažalost, nije rezultat luksuznije i kvalitetnije ponude, već snažnog inflacijskog pritiska koji je u samo tri godine podigao troškove ljetovanja na obali za gotovo 50 posto.
S druge strane, službena statistika ponosno bilježi rast dolazaka domaćih turista u unutrašnjost zemlje, no te brojke zapravo kriju strukturnu varku. Dok domaći gosti kroz kraća, cjenovno stabilnija vikend putovanja održavaju kontinentalni turizam, na obali se događa tihi slom. Eksplozija cijena stvorila je duboki jaz, pa u strukturi ljetnih noćenja na cijelom Jadranu domaći gosti u špici sezone čine tek skromnih 9,1 posto prometa. U elitnim odredištima poput Rovinja ili Dubrovnika, domaći su posjetitelji praktički izbrisani iz statistike i svedeni na svega 3 do 5 posto ukupnog prometa.
Zbog svega toga, strani gosti, ponajprije tradicionalno najvjerniji Nijemci i Talijani, sve glasnije negoduju zbog narušenog omjera uložene vrijednosti i dobivenog iskustva. Podaci Eurostata pokazuju da u Italiji ili Španjolskoj prosječna dnevna potrošnja od 250 eura sa sobom nosi vrhunsku infrastrukturu, bogate popratne sadržaje i visoku razinu usluge. Hrvatska je, nasuprot tome, počela naplaćivati premium cijene za bazični, masovni proizvod. Postali smo preskupi za srednju klasu zapadnih turista, a istovremeno nedovoljno ekskluzivni za elitnu klijentelu. Rezultat je logičan: inozemna noćenja stagniraju, a prosječni boravak stranih gostiju skratio se na 5,7 noćenja po dolasku.
Dok stranci negoduju, u domaćem javnom prostoru svjedočimo čistom apsurdu. Čelnici turističkog sektora, od ministra do predsjednika turističkih zajednica, periodično šalju dramatična upozorenja o „opasnosti od neopravdanog dizanja cijena“ i „gubitku konkurentnosti“. Međutim, između te retorike i konkretnog djelovanja zjapi provalija. Država i cehovska udruženja ne poduzimaju nikakve regulatorne mjere, prepuštajući sudbinu našeg najvažnijeg sektora stihiji i pohlepi pojedinaca. Ova kapitulacija pred kratkoročnim profitom sugerira da su deklarativna upozorenja samo paravan kojim institucije skidaju odgovornost za dugoročnu štetu nanesenu ugledu zemlje.
Ipak, najteža nuspojava ovog juriša na profit nije gubitak stranih tržišta, već prikriveni, cjelogodišnji teret koji se prelijeva na leđa lokalnog stanovništva. Turistička sezona na Jadranu pretvorila se u agresivan inflacijski generator. Cijene hrane, pića i osnovnih usluga u svibnju naglo skaču pod izgovorom ljetne potražnje. No, kada u listopadu trajekti utihnu, a kafići zatvore svoja vrata, te se cijene više ne vraćaju na početnu, zimsku razinu. Građani koji na obali i kontinentu žive svih 12 mjeseci u godini osuđeni su plaćati namirnice po cijenama formiranim za njemački ili austrijski džep, dok realne plaće u Hrvatskoj ni približno ne prate taj sezonski diktat. Na taj način, ljetni profit povlaštene manjine postaje trajni uteg i uzrok tihog osiromašenja većine koja ne živi od rente.
Ova ekonomska asimetrija rađa fenomen koji sociolozi sve otvorenije nazivaju turističkim apartheidom, sustavom tihe, ali brutalne ekonomske segregacije. Prostor hrvatskog Jadrana, koji je generacijama bio sinonim za opće dobro i kolektivni odmor, ubrzano se transformira u ekskluzivni poligon za one koji plaćaju u eurima i dolarima. Prosječna hrvatska obitelj s dvoje djece i medijalnom plaćom, koja jedva pokriva osnovne životne troškove, u ovakvom je sustavu potpuno izbrisana s mape ljetnih planova. Tjedan dana ljetovanja u vlastitoj zemlji, s cijenama apartmana koje u srcu sezone probijaju granicu od 150 do 200 eura po noćenju, postao je nedostižan luksuz ravan putovanju na egzotične svjetske destinacije.
Istovremeno, mladima i lokalnom stanovništvu praktički je onemogućen pristup vlastitim četvrtima jer cijene nekretnina i dugoročnog najma rastu do razine koju domaći prihodi ne mogu pratiti. Dok kapital divlje juri prema turističkim profitima, golema gustoća turista iscrpljuje resurse, gradsku infrastrukturu i kulturne prostore. S druge strane, prazni ili isključivo turistički preuređeni objekti veći dio godine stoje neiskorišteni, ostavljajući stambene zone bez susjeda i života.
U toj nezasitnoj težnji za „još“, zaboravljamo da nas je upravo autentičnost, naša baština i izvorna, živa svakodnevica koja nije prilagođena isključivo gostu, učinila vrijednima dolaska. Ovdje se zbilja vrijedi prisjetiti legendarne serije „Naše malo misto“, koja svjedoči o vremenu u kojem je prostor imao svoju mjeru, ritam i smisao, a čovjek svoje prirodno mjesto unutar zajednice. U moru dosadašnjih paradoksa stvorili smo najveći: prostor koji bi trebao živjeti i pričati priče generacija pretvorili smo u komercijalni „proizvod“, dok autentični duh i društveni život lokalnih zajednica nepovratno nestaju.
Domaći čovjek tako više ne gubi samo mogućnost odmora, on gubi samu domovinu kao emotivni i životni prostor. Nekadašnji rituali, poput obiteljskog odlaska na kavu na rivu ili večere u lokalnoj konobi, pretvoreni su u čin financijskog hazarda. Kada cijena običnog espressa postane ekvivalent satnici radnika u proizvodnji, poruka je nedvosmislena. Domaći gost na Jadranu više nije samo zanemaren; on je postao nepoželjan balast koji zauzima stolicu ili krevet nekome tko će taj isti prostor platiti trostruko više.
Ovaj osjećaj inferiornosti na vlastitoj djedovini stvara društveno ogorčenje. Gradovi duhova, u koje se jadranska središta pretvaraju čim padnu prve jesenske kiše, najbolji su dokaz promašenosti ovog koncepta. Istiskivanjem lokalnog života radi kratkoročnog rentijerstva izgubili smo ono najvrednije, vlastitu autentičnost. Kada s ulica protjerate domaći jezik, lokalne navike i živog čovjeka, a umjesto njih instalirate generičke suvenirnice i restorane s cijenama prilagođenim isključivo strancima, turizam prestaje biti gospodarstvo. On postaje tiha okupacija u kojoj je lokalno stanovništvo svedeno na statiste u vlastitom zlatnom kavezu.
Za ovakvu društvenu i ekonomsku degradaciju najlakše bi bilo okriviti „nevidljivu ruku tržišta“ ili pohlepu pojedinaca, no istina je dublja. Sadašnji model izravan je proizvod dugogodišnjih promašenih politika, posebice poreznog sustava koji je od Hrvatske stvorio anomaliju na europskoj razini. Dok se rad, znanje i plaće građana oporezuju po visokim stopama, kratkoročni turistički najam desetljećima je uživao status zaštićene porezne oaze. Paušalni porezi po krevetu, koji su donedavno iznosili tek simboličnih nekoliko desetaka eura godišnje, potaknuli su masovnu betonizaciju i nekretninski balon. Umjesto ulaganja u proizvodnju, inovacije ili industriju, cjelokupni domaći kapital i ušteđevina građana usmjereni su u kupnju i prenamjenu stambenih kvadrata u turističke apartmane.
Državna administracija time je svjesno potpisala kapitulaciju pred rentijerskim mentalitetom, pretvarajući Hrvatsku u opasnu turističku monokulturu u kojoj ovaj sektor generira oko 20 posto BDP-a. Pokušaji uvođenja poreznih izmjena, transformacije paušala i novog Zakona o upravljanju i održavanju zgrada dolaze sa zakašnjenjem, tek nakon što je stambeni fond devastiran, a dugoročni najam mladim obiteljima postao nemoguća misija.
Ova porezna i prostorna destrukcija dovodi do toga da profit od sezone ostaje duboko privatiziran u rukama uske skupine iznajmljivača i stranih investitora. S druge strane, svi stvarni troškovi i opterećenja infrastrukture, od kolabiranog zdravstvenog sustava, zagušenih cesta i ljetnog raspada elektroenergetske mreže, pa do eksplozije cijena u trgovinama, u potpunosti su socijalizirani i prebačeni na leđa poreznih obveznika. Teretne inspekcije nemoćne su pred divljanjem cijena i pravdaju se slobodnim tržištem. Država, koja svoj proračun izdašno puni kroz visoki PDV na masovnu ljetnu potrošnju, postala je tihi partner u ovom inflacijskom ciklusu, svjesno žrtvujući kupovnu moć i standard vlastitih građana radi održavanja prividnog fiskalnog blagostanja.
No, ovaj mehanizam u sebi krije i tempiranu bombu na tržištu rada. Ako se hrvatski turistički sektor pod pritiskom vlastitih cijena uspori, sezonske mogućnosti zapošljavanja mogle bi se preko noći urušiti. Godinama građen model koji se oslanjao na masovni uvoz radne snage kako bi se održale nerealno visoke marže rentijera, tada će pokazati svu svoju ranjivost. Smanjenje broja radnih mjesta u turizmu neminovno bi prisilio državu na drastično preispitivanje imigracijskih kvota, posebno za sezonske radnike iz trećih zemalja. To bi moglo izazvati strukturne poremećaje u gospodarstvu koje je zaboravilo kako funkcionirati bez stalnog priljeva jeftinog rada. Turizam, koji je trebao biti alat za podizanje kvalitete života svih građana, pretvorio se u svrhu samome sebi, u mehanizam koji domaće stanovništvo pretvara u strance i poslužitelje na vlastitoj djedovini.
Ipak, ekonomski pritisak na obali počeo je rađati i svjetlo na kraju tunela, djelujući kao katalizator za prijeko potrebne pozitivne promjene na razini cijele zemlje. Visoke ljetne cijene i nesnosne vrućine potaknule su stabilan rast prometa u predsezoni i podsezoni, čime pritisak na infrastrukturu u srpnju i kolovozu polako popušta. Otvaranjem prema proljetnim i jesenskim mjesecima te jačanjem cjelogodišnjeg wellness i zdravstvenog turizma, otvara se prostor za održiviji model. Istovremeno, rekorderi po zaradi bilježe i priljeve od boravišnih pristojbi i poreza koji se, barem jednim dijelom, vraćaju zajednici kroz gradnju vrtića te uređenje biciklističkih staza i javnih prostora koje lokalno stanovništvo koristi cijele godine.
U tom kontekstu, dok Jadran u jeku ljeta puca po šavovima pod teretom masovnosti, Gorski kotar, Lika, Zagorje i Slavonija proživljavaju pravu turističku renesansu. Neobičan paradoks leži u tome što se upravo na kontinentu odvija povratak domaćeg gosta. U kontinentalnim županijama domaći turisti ostvaruju preko 60 posto ukupnih noćenja, držeći te regije živima kroz cijelu godinu, a ne samo tijekom tri ljetna mjeseca.
Iako inflacijski val nije zaobišao ni unutrašnjost, pa cijene modernih kuća za odmor u gorskim predjelima također bilježe rast i dosežu od 150 do 300 eura po noćenju, ključna razlika leži u omjeru uložene vrijednosti i dobivenog iskustva. Dok na obali taj iznos kupuje bazični, precijenjeni apartman, na kontinentu on osigurava vrhunsku, privatnu infrastrukturu za cijele obitelji. Tamo se turizam razvija sporo, pametno i u dosluhu s prirodom. Kroz autohtone OPG-ove i cjenovno stabilnije ugostiteljstvo koje ne poznaje sezonski harač, kontinent ponovno pronalazi izgubljeni smisao gostoprimstva, dokazujući da se tradicija može razvijati kroz duboko poštovanje prema prostoru i čovjeku.
Međutim, ti pozitivni primjeri i dalje su iznimka, a ne pravilo hrvatskog turizma. Kada se na koncu podvuče crta ispod još jedne sezone na razini cijele zemlje, ponovno se suočavamo s gorkom spoznajom o Pirovoj pobjedi. Trijumfalno zbrajanje dolazaka, noćenja i napunjenih proračunskih blagajni kojima se institucije diče zapravo je slavlje nad vlastitim osiromašenjem. Što nam vrijede milijarde eura slivene u privatne džepove i državni proračun ako je cijena toga uništeno tkivo naših gradova, društvena segregacija i standard građana bačen na koljena pred sezonskom inflacijom?
Trenutačna situacija u Hrvatskoj nije samo naš lokalni problem, ona je ozbiljno upozorenje za cijelu Europsku uniju. Hrvatski poučak zorno pokazuje da je svako gospodarstvo koje strukturno ovisi o turizmu kao primarnoj grani iznimno ranjivo na cjenovne šokove. Održavanje razumnih i konkurentnih troškova života i ljetovanja nije pitanje turističke strategije, već pitanje temeljne nacionalne i regionalne stabilnosti. Dopusti li Unija da njezine periferne članice postanu preskupe ljetne kulise bez stvarnog gospodarstva i autohtonog stanovništva, ugrozit će samo društveno zajedništvo europskog prostora.
U želji za brzim uspjehom, ali i zbog kapitulacije pred nedostatkom drugih gospodarskih vizija, naše je društvo potpisalo svojevrsni faustovski ugovor s turističkom sezonom. Predali smo svoje gradove, svoje ulice i svoje tihe vale u zamjenu za šum stranih valuta i kratkoročni bljesak ljetnog profita. No, svaka mjenica dolazi na naplatu u jesen. Turizam nas je podigao do naših visina, ali nas je istovremeno i potkresao.
Izlaz iz ovog začaranog kruga ne leži u pukom tehničkom dotjerivanju poreznih stopa ili donošenju deklarativnih strategija o održivosti. Potreban nam je radikalan zaokret u poimanju vlastitih vrijednosti. Hrvatska mora prestati biti jeftino igralište za masovni turizam koji profit gradi na obmani i prikrivenom iscrpljivanju resursa. Ako želimo preživjeti kao suvereno društvo, a ne tek kao uslužni servis na marginama Europske unije, moramo ponovno uspostaviti ravnotežu u kojoj će domaći čovjek, njegov rad i njegovo dostojanstvo biti u središtu svake ekonomske politike.
Odgovor doista leži u traženju onog izgubljenog balansa i ritma o kojem je pjevalo naše „Malo misto“. Sve dok se to ne dogodi, ostat ćemo zarobljeni u paradoksu, zavedeni prividnim sjajem ljetne krune, dok nas ta ista kruna polako razapinje.
Projekt financiran sredstvima fonda za poticanje kvalitetnog novinarstva Agencije za medije
