Jedna od naših najboljih glumica nedavno je, s Kazališnom družinom Gala teatar, na sceni KNAP-a premijerno izvela svoju novu predstavu “Otvoreni brak”

Prošlog je tjedna Kazališna družina Gala teatar premijerno, na sceni KNAP-a, izvela svoju novu predstavu, “Otvoreni brak”. Matija Prskalo u šali priznaje kako joj je to treći “brak” sa Slavkom Juragom, što filmski što kazališni. U komediji, koju su napisali slavni talijanski nobelovac Dario Fo i njegova supruga Franca Rame, suprug uz svoju ženu želi i potpunu slobodu i, naravno, ne pada mu na pamet da bi i ona njemu mogla biti nevjerna, da pravila o otvorenosti za koja se zalaže vrijede za oboje supružnika., piše večernji list

– Slavko i ja smo bili mladi bračni par u prvom filmu Zrinka Ogreste “Krhotine”, zatim smo radili predstavu s Jasminom Novljakovićem “Gost”, gdje smo također glumili bračni par u drami s elementima komedije, a sada smo odlučili zajedno napraviti još jednu komediju. U potrazi za dobrim i zanimljivim tekstom, opet me put doveo do Darija Foa, jer je njegov komad “Samo jedna žena” bila prva produkcija Gala teatra. Tragajući za tekstom koji bi ispunjavao glumačke kriterije, ali i kriterije publike, u smislu šireg spektra tema, što je podjednako važno, jer mi svoje predstave igramo u Zagrebu, ali i s njima putujemo cijelom Hrvatskom, a to je način na koji opstaju svi neovisni teatri. I tako je Dario Fo bio nezaobilazan – govori Matija.

Ističe kako joj se Slavko Juraga odmah nametnuo kao idealni partner, jer joj je i drag kolega i prijatelj:

– Imamo iza sebe jedan prekinuti projekt, predstavu “Djevojka i smrt”, koja na kraju nije realizirana, tako da sam imala osjećaj da mu ovu ulogu i dugujem. “Otvoreni brak” zapravo je nastao po formuli: tri braka i jedan dug – smije se Matija. Na primjedbu da otvoreni brak zvuči intrigantno, suvremeno, ali i opasno, odgovara:

– Da, to je, na nesreću, svevremena tema. Ili na sreću? Kako za koga, naravno. Dario Fo ima vrlo oštro pero i ova je komedija napisana u vrlo duhovitoj formi, ali se iza nje krije snažna društvena kritika, priča o tome kako smo svi mi u određenom smislu prevaranti, jer smo ponekad spremni ići tako daleko da varamo sami sebe. Do koje mjere to ide, vidi se u ovoj predstavi.

Matija objašnjava kako je izuzetno sretna zbog Gala teatra, jer ideja koja je bila zamašnjak osnivanja ove kazališne družine bila je da se rade kazališni komadi koji nisu sami sebi svrha i koji su zanimljivi autorima, izvođačima i publici. Gala teatar je bio, kako ona kaže,: “njen vlastiti exit”, ideja da radi ono u čemu uživa kao glumica. I kao umjetnička ravnateljica Gala teatra izabire raditi s ljudima s kojima uživa biti na sceni, koje smatra prije svega odličnim glumcima, ali i odličnim ljudima. Priča kako je svaka nova uloga, svaka nova predstava, novi izazov, novi početak, i uvijek sve treba raditi iznova.

– Svaki novi posao, bez obzira na nagomilano iskustvo, uvijek radim od nule. Uvijek se suočim s nekim novim likom, novim karakterom, nove su emocije, a ja to želim raditi na jedan čisti način, neviniji i pošteniji, a ne vaditi iz ladice neke iskustvene i šematske prikaze – objašnjava Matija. No, nakon što nam je predstavila novu premijeru, priču vraćamo na njene početke, na djevojčicu koja je još u osnovnoj školi odabrala biti glumicom.

– Dolazim iz doline Neretve, pa to znači da sam se rodila na tromeđi Splita, Dubrovnika i Mostara, a najbliža kazališta su u tim gradovima. Spletom okolnosti prvi put sam u kazalištu bila u splitskom HNK, naravno sa školom, vodili su nas na operu “Ero s onoga svijeta”. Poslije su slijedili i drugi naslovi, a moji su nastavnici zapazili taj moj talent i ja sam bila u svakoj školskoj izvedbi ili predstavi u prvim redovima za interpretaciju bilo čega. Naravno, bilo je i druge djece koja su bila jako dobra i nadarena, ali ja iz tih dana pamtim kako sam se osjećala izvrsno na sceni. Zarana sam, već u višim razredima osnovne škole, govorila da ću biti glumica i baviti se kazalištem – priča Matija.

Priča kako je bila zaljubljena u knjige, u literaturu koju je čitala, kako je od malena bila okupirana tim likovima koje je sretala u bajkama, prvim lektirama, kako je bila doslovno zanesena čarobnim svjetovima iz knjiga i kako su je posve osvojili kada je na televiziji i u kazalištu vidjela kako se ti svjetovi lijepo mogu prenijeti na scenu, kako im se može udahnuti život. To ju je oduvijek fasciniralo i to je postala njena životna ideja od koje više nikada nije odustala. Kaže kako je tu ideju pomno njegovala i kroz srednju školu, u čemu joj je velika podrška bio profesor Zvonimir Barbir, koji je na Akademiju osim nje poslao i Veru Zimu i Niku Pavlovića. S osmijehom kaže da je vjerojatno kao dijete svima bila dosadna s upornom tvrdnjom kako će biti glumica.

No, prijemni na zagrebačkoj ADU je uspjela položiti iz trećeg pokušaja, a u međuvremenu je studirala književnost na Filozofskom fakultetu, sudjelovala u svemu čega se mogla domoći vezanom uz izvedbene umjetnosti, primjerice organizirala jutra poezije. Te su joj “pripreme” jako dobro došle kada je konačno upisala ADU jer, kaže, treba čovjek steći samopouzdanje kako bi znao nastupiti i osvojiti auditorij. Ona je svoje osvajanje počela još kao studentica:

– Kada sam prvi put došla na Akademiju, znala sam da je to to, da sam na pravom mjestu. To jednostavno osjetite, kao i kad upoznate pravog čovjeka, pa i čovjeka svog života. Pitam je je li točna primjedba da ADU priprema kazališne glumce koji se onda teško snalaze na filmu, a ona kaže:

– Na žalost jest. Barem je tako bilo u moje vrijeme. Mi nismo imali šanse stati pred kameru ako nas nije pozvao kolega koji je studirao filmsku režiju da mu pomognemo snimiti ispit. Ili smo mogli, nakon druge godine, snimati profesionalne projekte, na televiziji i filmu. Ja sam imala sreće, jer sam do kraja školovanja imala filmske uloge kod značajnih redatelja, sa Srđanom Karanovića sam snimala film “Virdžina”, to je bilo za vrijeme studija, a zatim je došao i debitantski film Zrinka Ogreste “Krhotine”. Bilo je to zaista sjajno iskustvo, uključujući premijere filmova na Puli i svu pompu koja je tada išla uz filmski festival. U priči o svojim počecima Matija se osvrće i na poziciju u kojoj su danas mladi glumci te kaže:

– Kada čujem one koji govore kako mladi ne bi smjeli glumiti u sapunicama, poludim. Pa nama je gluma u opisu radnog mjesta i posve je svejedno u kojem mediju to radimo. Sve što radi, glumac može raditi sjajno i spremno, a u ovako maloj zemlji, na malom glumačkom “tržištu”, takve serije mogu zaposliti više ljudi i mladima dati šansu. To ne smije biti minus u nečijoj biografiji, jer je zapravo veliki plus za one koji tek počinju. To im pruža mogućnost da se nađu ispred kamere, da steknu iskustvo, da ih vide ljudi koji im dalje mogu dati posla.

Na pitanje kojim je putem prema vidljivosti ona krenula, Matija spremno odgovara:

– Ja sam bila jako bahata, mlada i samopouzdana. Osjećala sam se snažnom, bila uvjerena da to što radim, radim dobro, i tu se rodila jedna vrsta prepotencije, nije mi bilo jasno kako to drugi ljudi ne bi vidjeli. No, čak i ljudi koji to jako dobro vide, neće vas pozvati jer već imaju deset ovih koji dolaze iz raznih gradskih, državnih i političkih krugova koje moraju primiti. Tako sam shvatila da je vrag odnio šalu, te nesnalažljiva i prepotentna kakva sam bila, otišla tamo kako su me zvali, a to je bio HNK Varaždin. Tamo sam provela osam godina radeći razne uloge, između ostalog i Antigonu… Brzo je proteklo to vrijeme, a kada sam zaključila da bih željela okrenuti stranicu, stizalo je mnogo više ponuda za snimanja i tako sam otišla u slobodnjake. No, bilo je to vrijeme u kojem je bilo puno posla, puno se radilo i smatram to jednim od boljih razdoblja svog života, iako sam naravno tom odlukom i mnogo riskirala. Ali valjda sreća zaista prati hrabre.      

No, kada priču vratimo na njene filmske uloge, jedna se, po nevjerojatnoj glumačkoj energiji, nameće već na prvu loptu. Naravno, riječ je o ulozi u “Kako je počeo rat na mom otoku”, legendarnom filmu koji je 1996. godine režirao Vinko Brešan.

– To je zaista bilo nevjerojatno – kaže Matija i prepričava razne anegdote sa snimanja legendarne scene. Prva je da je baš tada puhala strašna bura i da nije bilo nimalo ugodno u laganoj haljinici i vestici, a zatim su došla i mnogobrojna ponavljanja scene. Prvo zbog toga što se snimatelj Živko Zalar toliko smijao da mu se kamera tresla na ramenu, a zatim se u scenu, vrlo glasno, uplela i jedna od starijih mještanki, koja je statirala na filmu i koja je ponesena radnjom dodala svoj dio (nimalo pristojan) teksta za Aleksu. I dok se smijemo, Matiji kažem kako poznajem mlade ljude koji znaju cijeli film “Tko pjeva, zlo ne misli” napamet, ali kako osim replika iz tog legendarnog filma Kreše Golika ne znam ni jednu jedinu koja je na taj način obilježila hrvatski film, kao što je to njena rečenica iz Brešanovog filma:

– Ma ja se volim zezati da će mi i na grobu pisati: ovdje leži ona koja je Aleksi “skuvala paštašutu” – odgovara Matija i otkriva sve finese oko uloge za koju je dobila i Zlatnu arenu:

– To je i svima nama koji smo sudjelovali u snimanju filma bilo genijalno iskustvo, a to se sve prenijelo i na publiku. Ljudi moraju znati da je svaki glumac koji sudjeluje u snimanju nekog filma tek jedan kamenčić u cijelom mozaiku. Samo je Vinko imao cjelokupnu sliku, ali i taj je scenarij na prvo čitanje bio sjajan, a taj moj monolog vrlo sočan. Sjećam se da sam ga radila u suradnji s jednom svojom prijateljicom, Dalmatinkom iz tih krajeva, a Vinko je napravio odličnu pripremu s nama glumcima. Imali smo sve razrađeno, npr. u onoj drugoj sceni gdje mi je partnerica Senka Bulić, u sceni tuče, mi smo to sve napravile po skici i planu, doslovno kao po koreografiji. A i moj monolog je bio dogovoren s Vinkom. On je točno rekao što želi, a ja sam to prepoznala i izvukla iz toga naš zajednički maksimum.

Slažemo se obje kako je u toj smiješnoj situaciji zapravo sažet i sav ženski očaj nad muškim “budalama” koje opet ratuju, a Matija ističe i kako je to ženski kontrapunkt u muškom filmu te kako ta rečenica nosi impresiju temperamenta i karaktera naše žene, one koja je vrijedna, čestita i radišna, ali kada je izdaš, onda pokaže svoju drugu stranu, snagu svog karaktera, te podcrtava kako je svakom glumcu zapravo lagano igrati genijalan tekst. No, kako je igrati loš tekst, pitam je, a ona odgovara:

– Ha, snađeš se nekako. Igraš na volju i iskustvo. Sve je to život, glumački život, ponekad imaš loš tekst, ponekad nezahvalne partnere, ali tada glumac treba sve sam odigrati. I u tome je uspio kada to publika ne primijeti.

Pitanje koji su najbolji redatelji s kojima je radila, Matiji baš i nije najdraže, ali kaže da ne može zaobići Vinka Brešana, s kojim je napravila tako nezaboravnu ulogu koju je nagradila i struka i publika. No, unatoč svemu tome spremno priznaje kako je ona zbog kazališta, a ne filma, došla na ADU, pa joj se u životu posrećilo da je radila i na filmu i na televiziji.

– Vidjela sam da se ne snalazim loše pred kamerama, shvatila da je to zapravo druga strana iste priče i da je sve samo pitanje mjere i perspektive u oku kamere ili u oku gledatelja – kaže Matija.

Razgovaramo, naravno, i o godinama koje mnogo teže pogađaju glumice nego njihove muške kolege, jer one imaju jako malo godina u kojima mogu biti Julije, a kada prođu neke godine, s njima prođu i uloge.

– Nemoguće je raditi i živjeti tako da odigrate sve. Većina uloga o kojima glumci sanjaju nas mimoiđe, ali dođu neke druge uloge. Za Juliju i Ofeliju vrlo brzo prođu godine, osim ako se ne radi u nekom alternativnom ključu, ali ja pripadam klasi vječni optimist i nikada ne žalim ni za čim. I uvijek mislim da će doći nešto još bolje. Ne mora se ta uloga zvati Julija ili Ofelija, može se zvati i žena majora Alekse! – govori kroz smijeh. A na pitanje da otkrije svoje tri najdraže uloge nabraja:

– “Ukroćena goropadnica”! Shakespeare kojeg sam igrala u kazalištu u Virovitici, u koprodukciji s Istarskim narodnim kazalište, u kojoj mi je parter bio Draško Zidar. Bila je to predivna predstava u režiji Damira Mađarića, ali i još bolje iskustvo rada u manjoj sredini, s drugom premijerom u Rimskom teatru u Puli, koja je bila zaista impresivna. Bila je to predstava za koju smo živjeli svi mi koji smo je radili. Zatim su tu ‘Ribarske svađe’ u režiji Joška Juvančića, predstava koja je u Gavelli igrala dvanaest godina i u kojoj mi je partner bio genijalni Pređa Vušović. A treća neka bude Lucija Milosavljević, žena majora Alekse, koju je nemoguće prešutjeti – odgovara.

No, tim ulogama dodaje i četvrtu:

– Ipak moram spomenuti još jednu ulogu, onu u predstavi “Samo jedna žena”. To je moja prva monodrama i prva produkcija Gala teatra i iza mene je više od sto odigranih predstava. Puno sam s njom putovala, gostovala diljem Hrvatske i ta je uloga rasla i sazrijevala u meni, a publika ju sjajno prihvaća. Čak ne mogu reći gdje je predstava bila najbolje prihvaćena, jer je publika svuda voli, ali se sjećam situacije koje sam doživjela kao najveće komplimente, kada su starije žene u publici, da ne kažem bakice, umirale od smijeha. Sjećam se da mi je jedna rekla: “Gospođo, drugi put nemojte doći s puškom. Ponesite zolju!”