Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija za Uskrs 2023.

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 9. travnja 2023.

/Papa Benedikt XVI. o Uskrsu/

Dragi vjernici, dragi „uskrsnici“!

Čestitajući vam naš najveći blagdan Uskrs nazvao sam vas – kako je to znao govoriti p. Bonaventura Duda – uskrsnicima jer vjerujete u uskrsnuće. Naime, ne bi imalo smisla slaviti Uskrs bez vjere u uskrsnuće. A što je sadržaj te naše vjere, pokušat ću iznijeti – u čast nedavno preminulog pape Benedikta XVI., utemeljitelja naše Sisačke biskupije .

Papa Benedikt XVI. u jednoj je propovijedi, 3.11.2008. rekao:

„Ulomak iz Knjige mudrosti (4,7-15) nas podsjeća da prava starost koja se poštuje nije samo u duljini dobi, nego u mudrosti i čistoći bez zloće…

Sličan paradoks nalazimo također u evanđeoskoj perikopi (Mt 11,25-30)…Svijet smatra sretnim onoga koji živi dugo, a Bog, više negoli na dob gleda na ispravno srce. Svijet daje prednost „mudrima“ i „učenima“, dok Bog više voli „malene“. Opći zaključak koji proizlazi iz toga je da postoje dvije dimenzije stvarnosti: jedna dublja, stvarna i vječna, i druga konačna, privremena i prividna.

Sad, važno je naglasiti da ove dvije dimenzije nisu samo postavljene u jednostavnom slijedu vremena, kao da bi pravi život započeo samo poslije smrti. U stvarnosti, pravi život, život vječni počinje u ovom svijetu, čak i unutar nesigurnosti povijesnih događaja; život vječni počinje u mjeri u kojoj se mi otvaramo otajstvu Boga i prihvaćamo ga. Bog je Gospodar života i u njemu „živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17,28), kako je govorio sv. Pavao na Areopagu u Ateni.

Bog je prava mudrost koja ne stari, on je vjerodostojno bogatstvo koje ne trune, sreća kojoj teži u punini srce svakog čovjeka.“

Papa nam je očito želio poručiti da postoji već u ovom zemaljskom životu nešto što nas povezuje s vječnošću, a to je Božje otajstvo. Tko prima Boga, već baštini na neki način vječni život, život uskrsnuća.

To možemo i mi sami doživjeti. Više puta smo iskusili da je u nekom događaju, koji se nas tiče ili naših bližnjih, uz ono obično bilo i nešto dublje, važnije i veće negoli se na prvi pogled činilo. To se zapravo neprestano događa i mi možemo uvijek vidjeti te dvije dimenzije.

„U Prvoj poslanici sv. Ivan (1Iv 3,16)“, nastavlja obrazlagati Papa, „govori: ako je Bog bezuvjetno ljubio nas, i mi možemo, dakle i moramo uključiti darivanje i sami sebe učiniti besplatnim darom za druge. U ovom smislu spoznajemo da smo od Boga spoznati; u ovom smislu boravimo mi u njemu kao što je on želio boraviti u nama, i mi prelazimo iz smrti u život (usp. 1 Iv 3,14), kao što je Isus Krist, koji je porazio smrt svojim uskrsnućem, zahvaljujući slavnoj i moćnoj ljubavi nebeskog Oca.“

U govoru na općoj audijenciji 5.11.2008. papa je tumačio uskrsnuće:

»„Ako Krist nije uskrsnuo, isprazno je naše propovijedanje, i isprazna je vaša vjera… i vi ste još u svojim grijesima.“ (1 Kor 15,14.17)… U tom događaju doista se nalazi rješenje problema drame Križa. Sam Križ ne može objasniti kršćansku vjeru, baš suprotno to bi ostala jedna tragedija, izraz jednog apsurda bitka. U pashalnom misteriju sadržana je činjenica da je „Raspeti uskrsnuo treći dan po Pismima“ …

Htio bih citirati samo jedan tekst: Pavao, uhvaćen u Jeruzalemu, bio je doveden pred Sinedrij kao optuženik. U ovim okolnostima, kad se radilo o njegovom životu ili smrti, on je naznačio koji je smisao svih njegovih propovijedi: „Pozvan sam na sud zbog nade u uskrsnuće mrtvih.“ (Dj 23,6) Isto ovo je on ponavljao u više svojih poslanica, u kojima se pozivao na svoje osobno iskustvo kad je osobno susreo Krista uskrsnuloga (usp. Gal 1,15-16; 1 Kor 9,1). Možemo se pitati: koji je za Pavla dublji smisao događaja Isusova uskrsnuća?

Što to nama govori na vremenskoj udaljenosti od dvije tisuće godina? Je li tvrdnja „Krist je uskrsnuo“ aktualna i za nas? Zašto je za njega i za nas danas uskrsnuće toliko odlučujuća tema?… Pavao dobro zna i to govori puno puta da je Isus bio Sin Božji uvijek, od časa svojeg utjelovljenja. Novost uskrsnuća sastoji se u činjenici da je Isus, uzdignut iz svoje zemaljske egzistencije, postao Sin Božji ‘s moći i snagom’…

Sveti Augustin kaže: Kršćani nisu pošteđeni trpljenja, baš suprotno njih dotiče više zato jer živjeti vjeru izražava hrabrost da se dublje suoče sa životom i poviješću. Međutim samo tako, iskusivši trpljenje, upoznajemo život u njegovoj dubini, u njegovoj ljepoti, u velikoj nadi koju je pobudio Krist raspeti i uskrsnuli.“« (Benedetto XVI, La fede. Tutta la verita, editrice Vaticana 2023, 177sl.)

Današnja nas liturgija Riječi utvrđuje u vjeri u uskrsnuće:

Djela apostolska (Dj 10, 34a.37-43) izvješćuju o Petrovoj propovijedi u kojoj on spominje Kristovo uskrsnuće kada kaže za Isusa: „njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje…“ ne svima nego svjedocima…

U one dane: Prozbori Petar i reče: »Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih! Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha.«

U čitanju Poslanice Kološanima (Kol 3, 1-4) sveti apostol Pavao piše:

„Braćo: Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.“

Apostol u ovom pročitanom odlomku već govori o vjeri u uskrsnuće, govori onima koji su – kako on kaže – „suuskrsli s Kristom“. Koji su to i kakvi vjernici? Jesu li to oni koji su umrli pa se on nada da su s Kristom u slavi u nebu? Ne, on prvenstveno misli na one koji su kršteni. Jer krštenje je simbolično i stvarno ulaženje u smrt Kristovu i ujedno početak života Kristova i vlastita uskrsnuća. Braćo i sestre, jesmo li mi toga svjesni? Kako je to velika i divna poruka naše vjere! Mi, koji smo kršteni, već smo umrli. Ne trebamo se dakle bojati smrti, ona je već iza nas. Dapače, već smo ušli u život vječni, već smo uskrsnuli s Kristom. Kako možemo to znati, kako živjeti tu stvarnost koja je tako velika i nova, tako divna i neshvatljiva da ju ne samo ne razumijemo, nego se niti ne trudimo dublje upoznati. A to je bitno u našoj kršćanskoj vjeri!

Mi smo „suuskrsnuli s Kristom“! Ili kako bi na drugom mjestu Apostol rekao: „naš je život skriven s Kristom u Bogu“, uronjeni smo u Božje otajstvo života vječnoga. A taj život ne umire, taj je život u Bogu vječan. Zar ne opažamo kako je lijepo i veliko biti blizu našoj braći koja trpe, biti s onima koji trebaju našu blizinu i pomoć? Zar ne vidimo u tome samu Božju nazočnost? Zar on ne tješi neutješne, zar on ne pridiže klonule, zar on ne daje snage onima koji bi – po svim ljudskim kriterijima – trebali biti slabi i očajni? Da, tu je Bog, tu je Gospodin naš Isus Krist, tu je s njim i naše uskrsnuće, snaga da u običnim stvarima živimo vođeni neobičnom snagom koju daje samo vjera.

Evanđelje po Ivanu (Iv 20, 1-9) donosi nam odlomak prvog iskustva s tim neobičnim događajem:

Zapazimo najprije o kojem se to danu radi. Ivan kaže: „prvog dana u tjednu“, riječ je dakle o danu nakon subote, nedjelji. Papa Benedikt piše u jednom svom razmatranju kako je najjači dokaz da se taj dan nešto veliko dogodilo upravo promjena Dana Gospodnjeg: Židovi su slavili šabat – tj. subotu, a kršćani su odmah počeli slaviti taj prvi dan u tjednu, tj. nedjelju.

Tko prvi doživljava tu novost? To je Marija Magdalena koja dolazi na grob i „opazi da je kamen s groba dignut“. Ne tuguje sama niti zadržava tu vijest za sebe nego dolazi k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«

Petar i Ivan, jer to je taj drugi učenik – Ivan piše o sebi pa se zato sam ne imenuje – trče na grob. Očito je stvar hitna i važna, ne znaju što bi učinili ali žele se sami uvjeriti što se dogodilo. Ivan prvi stiže, ali poštuje prvenstvo Petrovo i njega čeka i pušta prvog da vidi grob. Ušli su u grob i vidjeli povoje i ubrus kojim bijaše omotano mrtvo Isusovo tijelo. Za Petra evanđelista ništa ne kaže, samo da je bio prvi u grobu i vidio platno i ubrus, a za sebe kaže da je – nakon što je ušao – „vidio i povjerovao“. Što je povjerovao? Da je Isus živ! Ipak, opravdava sebe i Petra da „oni još (tada) nisu upoznali Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih“.

Vjera u Isusovo uskrsnuće znak je naše najveće moguće nade, poziv da se kroz život uputimo radosno iščekujući svoj susret s Uskrsnulim Gospodinom i sa svima onima koji su u njemu uskrsnuli.
Zato je danas najveći kršćanski blagdan, zato je danas dan ispunjen veseljem.

Neka odzvanja u našim srcima radostan Aleluja, neka nas ispuni ovaj sveti dan nadom i radošću te povjerujemo do kraja u ono što već vjerujemo u svom srcu: da s Kristom uskrsnulim i mi imamo novi život, život uskrsnuća!

Amen, piše Sisačka biskupija.