Znamo da je smijeh prirodna reakcija na nešto radosno, no neki se ljudi mogu početi smijati i u nekim ekstremno stresnim situacijama, poput primjerice, pogreba. To je nervozni smijeh i on proizlazi iz tjeskobe, napetosti, zbunjenosti ili posramljenosti.

Nervozni smijeh prvi je proučavao psiholog Stanley Milgram 1960-ih. Milgram je proveo eksperimente poslušnosti u kojima su sudionici nazvani „učitelji“ dobili upute kako će šokirati strujom „učenike“ nakon njihovih pogrešnih odgovora. Iako učenici nisu primali stvarne šokove strujom, učitelji su vjerovali da jesu. Neki su se smijali kada bi čuli krikove navodno šokiranih učenika. Njihov nervozni smijeh se povećavao kako je navodni šok bio jači. Taj smijeh je bio izraz njihove duboke uznemirenosti onim što su vjerovali da se događa.

Ljudi se često tako ponašaju: plaču na vjenčanjima, smiju se na pogrebima… To su sukobljene emocije. Tim istraživača s Yalea želio je otkriti zašto se to događa. Njihov članak objavljen 2015. u Psychological Science pokazao je da se sukobljene emocije mogu pojaviti kao odgovor na dramatične vanjske podražaje ili bilo koju vrstu signala izvan tijela koji izaziva reakciju. Primjerice, dobitnik na lutriji mogao bi se osjećati preplavljeno radošću i početi plakati. Budući da suze obično ukazuju na tugu, to je u suprotnosti s radosnom situacijom, kao i s unutarnjim stanjem osobe koja je vesela. Snažni vanjski podražaji mogu proizvesti takve zbunjujuće odgovore. Kad ljude svladaju ti osjećaji, njihove emocije često postaju neupravljive. U suštini, nervozan ili neprikladan smijeh može prikriti tjeskobu i signalizirati drugima da se osjećamo dobro, čak i tijekom stresnog razdoblja.

Ima li to kakve veze s čudnim ponašanjem nekih korisnika društvenih mreža koji se smiju, koristeći „haha“ emotikone nečemu što bi trebalo biti tužno, uznemirujuće ili čak tragično? To bi tek trebalo istražiti, no čini se da je posrijedi nešto drugo. Radi se vjerojatno o izražavanju stavova prema nečemu u što ne vjeruju, o političkoj agendi ili sukobu kultura.

Nacereni emotikoni mržnje

Mnogi sada stavljaju „haha“ emotikone ispod vijesti o ratnim zbivanjima i stradanjima civila, a do jučer su se smijali vijestima o broju umrlih od Covida. Pogleda li se kontekst takvih reakcija, čini se da je humor kao zdrav odgovor na životne situacije brutalno svrgnut, a ustoličen je prezir.

Neki od onih koji „umiru“ od smijeha ispod vijesti ili fotografija povezanih s ratom u Ukrajini na taj način vjerojatno izražavaju svoj prezir prema narativu vladajućih političkih struktura, drugi se na taj način svrstavaju na jednu od sukobljenih strana, treći ni u što ne vjeruju jer je sve propaganda itd.. Referiraju se na ponuđen sadržaj jednim malim, nacerenim i škiljavim emotikonom, poništavajući njegov izvorni smisao.

Već nasumičan pregled potresnih vijesti i fotografija s ratišta, na koje od invazije na Ukrajinu nailazimo na Facebooku, pokazat će nam da se ispod gotovo svake objave neka skupina ljudi ceri ili plače od smijeha.

Kada je Facebook prvi put uveo koncept „reakcije“, ideja je bila navesti ljude da kažu više s manje. Očekivanja su bila vrlo jednostavna: pročitaš tužnu vijest, kliknut ćeš na „plačka“; vidiš nešto zabavno što ti se sviđa, kliknut ćeš na „like“ ili na obični „smajlić“. Ne moramo svi reagirati isto na ponuđen sadržaj, no reagirati smijehom na nečiju smrt doista je u najmanju ruku bizarno. Čini se da su se stvari otele kontroli.

Povodljivost mase

Ako objava ima 100 reakcija, a najviše se koriste reakcije Love, Like i Wow, ispod te objave pojavit će se ove tri, poredane prema najkorištenijima, a najmanje korištenim na kraju. Iako možete vidjeti potpunu raščlambu tko je s čime reagirao kada kliknete na objavu, prvo što ćete vidjeti je odabir najčešće korištenih reakcija. To je tako napravljeno kako bi netko brzo mogao razumjeti kakve emocije je pobudio, odnosno kako ljudi reagiraju na njegovu objavu.

Nekoliko pojedinaca, međutim, koji se nečemu ozbiljnom smiju, pokrenut će 10 drugih da učine isto. Odjednom ćete vidjeti da vijest o silovanju maloljetnice, primjerice, ima jako puno reakcija „haha“. Ozbiljna vijest u roku od par minuta počinje nalikovati nekoj šali.

Neki kliknu na nacereni emotikon jer je to stvarno njihov stav, oni tome ne vjeruju ili su možda mizogini, ali mnogi će se samo povesti za gomilom. Tako dobivamo trend. Sadašnji trend je da će biti više „haha“ ispod bilo koje vijesti koja je vezana uz COVID, od „plačka“, a kako se invazija na Ukrajinu zahuktava, tako je sve više onih koji „umiru“ od smijeha na svaku vijest ili fotografiju s ratišta, poništavajući humanost da bi pokazali da oni „znaju tko je tu krivac, tko je zakuhao, tko profitira“ itd., kao da nastradali civili imaju ikakve veze s nečijim geostrateškim ciljevima.

Dakako, „smijači“ će često zaokružiti svoj angažman dodajući neprikladne komentare, koje opet „lajkaju“ njihovi istomišljenici i čini se da općem bezumlju nema kraja. U konačnici, nakon navale Facebook divizija ismijavača tuđih stradanja, koji klikaju na „haha“ emotikone iz svojih udobnih fotelja, veliko zlo poput rata počinje djelovati beznačajno i besmisleno. Takve reakcije promiču mržnju i određene ideologije, no te je divizije nemoguće zaustaviti.

Možda je najveći problem u svemu tome činjenica da su tinejdžeri sve izloženiji takvom ponašanju. Djeca i mladi lako mogu postati žrtve zavaravajućih osjećaja. Mnogi njihovi postupci temelje se na tome kako drugi oko njih reagiraju i oni odrastaju s lažnim uvjerenjima o ispravnom i lošem. Mnogi će se tako pridružiti onima koji ismijavaju žrtve i sudjelovat će u vrijeđanju ljudi na društvenim mrežama.

Ismijavanje i poruga

Sve je jasnije svakom korisniku društvenih mreža da se Facebookova „haha“ ​​reakcija, razvijena kako bi omogućila korisnicima da izraze radost i zdrav smijeh, pretvorila u emotikon ismijavanja i poruge.

„Haha“ emotikon se hihoće svemu što bi nas trebalo zabrinjavati, a i to je način da se ne učini ništa da bi nam bilo bolje. Emotikoni su postali oružje trolova. Onaj tko je izgradio neku svoju sljedbu, stavit će „haha“ na vijest o, primjerice, pokretu žena protiv spolnog nasilja i za njim će se povesti gomila drugih, ismijavši svaki napor da se nasilje nad ženama stavi pod kontrolu. Mnoge žrtve će zbog ismijavanja naposljetku odustati od zauzimanja za svoja prava.

„Haha“ emotikon je započeo svoj život kao bezazleni emotikon, XD, tijekom jednostavnijeg vremena internetske komunikacije. Razvijen je u Japanu i 2010. bio je dio prve velike globalne predmemorije emotikona poznatog kao Unicode 6.0 što je svjetski standard za emotikone (www.emojipedia.org).

Namjena tih emotikona nije bila ismijavanje nečije nevolje ili patnje. Emotikon „nasmiješeno lice koje škilji“ odobreno je kao dio Unicodea 6.0 godine 2010., pod nazivom „nasmiješeno lice s otvorenim ustima i čvrsto zatvorenim očima” i dodano je u Emoji 1.0 2015. godine. Žuto lice sa širokim, otvorenim osmijehom i stisnutim očima u obliku slova X (Grinning Squinting Face) trebalo je prenositi uzbuđenje ili srdačan smijeh. No „Grinning Squinting Face“ ubrzo je pao u sjenu svog rođaka, Tears of Joy („Suze radosnice“) emotikona za kojeg se govorilo da je unio revoluciju u komunikaciju.

Ali nisu svi bili opčinjeni „Suzama radosnicama“. Kolumnistica Guardiana, Abi Wilkinson nazvala ga je „odvratnim, ushićenim malim žutim kretenom“.

– Postoji nešto u vezi s ovim likom, s njegovim širokim, cerekajućim smiješkom i performativno istaknutim suzama veselja, što je samo po sebi podrugljivo i okrutno. Morate razgovarati o političkom značaju emotikona. Ne bilo kojem, već najgorem od svih. Taj odvratni, cvrkutavi mali žuti kreten s nacrtanim suzama koje mu teku niz lice, čini se da je zavladao društvenim mrežama posljednjih mjeseci – napisala je Wilkinson, koja smatra da se radi o kulturnom ratu u kojem ljudi zbog različitih razloga zastupaju jednu ili drugu stranu (višu klasu, srednju klasu, nezaposlene, ovu ili onu vjeru, nacionalnosti itd.), koristeći se „cerekavim žutim kretenom s nacrtanim suzama“ umjesto argumentima.

Nije samo Abi Wilkinson takvog stava. Kolumnist Irish Timesa nazvao je Tears of Joy „zvjerskijim od bilo kojeg drugog emotikona“ i „jecajućim kretenom popularnim među desničarskim nasilnicima i onima bez mašte”.

Kako su ljudi dobivali više načina da izraze svoje stavove na Facebooku, ubrzo je postalo jasno da je, kako je za Pluralist napisao britanski novinar Daniel Walters, „haha“ ​​emotikon „A-rupa“ (eufemizam za asshole). Dodao je da „haha“ emotikoni služe nečemu zlokobnom – „podrugljivom ismijavanju iskrenih izjava”.
Neki traže brisanje malog, žutog „lica poruge“

Neki smatraju da se Facebook mora riješiti emotikona cerekajućeg smijeha zbog zlostavljanja na internetu. George Driver, pisac i suradnik za The Spinoff , rekao je da ti emotikoni sada signaliziraju „zajedljivost i prezir“.

„Potrebno je da samo jedna osoba klikne na njega i moj newsfeed je zauvijek ukaljan“, napisao je. „Čak i na pričama u kojima su komentari isključeni, i dalje ćete pronaći to malo androgino lice poruge.“

Driver smatra da su emotikoni postali „emotikoni mržnje“. „U globalnoj pandemiji, kada se društveni mediji osjećaju otrovnijima i podijeljenijima nego ikad, to je učinilo da se Facebook još više doživljava kao dom podrugljivih nasilnika“, rekao je.

Cerekajućim emotikonima se diskreditiralo i žrtve seksualnih napada (#MeToo). „Kako očekujete da će se žene javiti i prijaviti takve zločine? Jedno im je ne vjerovati“, rekao je. „Ali još je gore kada im se smiješ, rugaš im se i svodiš njihovu osobnu vrijednost na „ništa“.“

Podrugljivi prezir cerekajućeg emotikona korišten je za omalovažavanje milijuna ljudi diljem svijeta. Može li se tome stati na kraj? Neki su u pokušaju da stanu na kraj ismijavanju drugih radikalni. Tako je jedan bangladeški svećenik izrekao fetvu „haha“ ​​emotikonu, što je njegova sljedba od tri milijuna ljudi prihvatila.

Što možemo mi napraviti? Oni obazrivi mogu čekati da same društvene mreže nešto poduzmu, a one druge ionako nije briga za tuđe duševno zdravlje, piše psiha.hr.