Na desnoj strani Neretve kuha se već godinama, ali ne brudet od žaba i jegulja, nego neprijateljstvo između ljudi i živina: krava, ovaca i konja koje im lome voćke, brste vrtove i iskaču na cestu, pa ih plaše. Javlja SLOBODNA DALMACIJA

Posebno bikovi. Lutaju krajem od Desana do Krvavca i Komina (sve nekih gastronomskih toponima) nekoliko stotina grla različite stoke, a mještani upiru prstom u našeg starog znanca Dragu Bezera, farmera čija se stoka iz polja zvanog Luka razmilila i raskotila po okolnim poljoprivrednim površinama.

Pametna je živina, danju se krije u šumarcima i šašu, a tek navečer izlazi do kuća. A šta će beštije, gladne, treba i njih razumit. Međutim prije će biti da će primiti balin u glavu, jer je nakon petnaestak godina svađa, nebrojenih izlazaka na teren veterinarske inspekcije i policije, desetak neprocesuiranih prijava te sedamdesetak sudskih procesa, Ministarstvo poljoprivrede zadužilo lovce da stoku potamani.

Prvo što čovjeku padne na pamet – pa kako ćeš pucati u konja…

Ta je činjenica ugrizla za srce i udrugu ‘Prijatelja životinja’ iz Zagreba koji su se digli na zadnje noge zalažući se da se pokolj ne napravi nego da se životinje zbrinu. Iskočilo je i pitanje poticaja koje država tako dijeli, a ti uzmeš stoku raspustiš je i kad ti zatreba – smakneš koje tele. A pare ostaju, kažu ljudi da je riječ o milijunima. Kakvo zalutalo teoce pripadne i krivolovcima.

I tako su u cijeloj ovoj zbrci i halabuci zanemarene ostale sudbine ljudi kojima se podivljala stočad na glavu, bolje reći na kupus popela. Po tom poslu evo nas u Desnama, mjestu slabe perspektive koje je kroz pedesetak godina palo s osam stotina na stotinu stanovnika, a poznato je i po rodnom ognjištu dugovječnog političara, barba Luke Bebića.

Pred kućom Veljko Bebić (75), zvani Dundo – a to vam je isto što i barba – napet ko puška:

– Sjedite, poslužite se, orahovica, sok, suve smokve, mandarine, šta oćete ima… E sad ovako, Desne ovakav teror nisu pritrpile od vrimena kad su ih u ratu zapalili Nijemci! Vratio sam se ovde ima četrnaest godina da proživim starost u ljubavi, pjesmi, balotama, kartama i mome vrtlu.

Žena moja i ja digli kuću, posadili sve i šta se desilo? Krave i bikovi, đava ih odnija, počeli nadirat, prvi put, drugi put, peti put i tako evo četrnaest godina. Mi vanka, one u šumu, mi u kuću, one u vrtal. Sve su nam poravnale. Svaku noć s puškon čuvan moj kupus! Smijete se? Evo je, dvocivka njemačka ‘Šulc’ puška lovačka, ima joj sedamdeset godina i nema bolje. Imam dozvolu, ja san lovac ima šezdeset godina i ako triba ne puškon nego topon ću branit ovaj kupus – ražestio se šjor Veljko: Više pročitajte na LINKU

DEMOS MEDIA