Što se događalo u rujnu 1991. na psihijatriji pakračke bolnice? Vladalo je beznadno stanje. Pakračka bolnica konstantno je napadana, a posljednji odjel koji je ostao u ratnom zarobljeništvu bio je psihijatrijski

Jedna od najhumanijih akcija u Domovinskom ratu bila je spašavanje pacijenata psihijatrijske bolnice u Pakracu u rujnu prije 29 godina. Naime, hrvatski branitelji su na današnji dan 1991. pod cijenu vlastita života i pod neprijateljskom vatrom evakuirali su iz bolnice najteže psihijatrijske bolesnike. Piše Iva Rebac 24sata

Danima u pakračkoj bolnici nije bilo elementarnih uvjeta za život. Bez pitke vode i hrane ostalo je oko 300 psihičkih bolesnika i medicinsko osoblje.

Pakračka bolnica konstantno je napadana, a posljednji odjel koji je ostao u ratnom zarobljeništvu bio je psihijatrijski.

No kad je koncem rujna Banjalučki korpus došao na područje Pakraca počeli su divljački napadi iz svih vrsta naoružanja nešto se moralo napraviti..

‘Pjevali smo jer smo pjesmom nadglasavali detonacije’

– Hranu smo donosili iz skladišta sve dok nismo iscrpili zalihe i bili smo pritom pokretne mete, a vodu smo vadili iz bunara. Spavali smo na improviziranim krevetima i odbrojavali sekunde od ispaljivanja granate do detonacije, pokušavajući barem tako doznati koliko nam je agresor daleko. Pjevali smo jer smo pjesmom nadglasavali detonacije koje su uznemiravale naše bolesnike, a pjesmom smo sebe hrabrili. Posljednjih šest dana bili smo bez struje, gladni i žedni, na granicama izdržljivosti – prisjetila se dramatičnih dana medicinska sestra Olivera Zelić u knjizi ‘Pouka o čovječnosti’ autora Veljka Đorđevića.

Tadašnji pomoćnik povjerenika Vlade RH za zdravstvo i socijalnu skrb za Pakrac, Đorđe Gunjević danima je bezuspješno pokušavao pregovarati s neprijateljem. Propao je i pokušaj međunarodnog Crvenog križa da evakuira bolesnike.

Na kraju je odlučeno da se sve napravi u vlastitoj organizaciji. Večer prije same evakuacije u sobi kutinskog hotela smišljen je kompletan, detaljan plan.

Gunjević je okupio tzv. ‘Leteći odred’, napisao naloge i upute ravnatelju psihijatrije dr. Nikoli Zeliću, policiji i vojski. Kutinski Čazmatrans osiguravat će šest autobusa za prijevoz.

Dobro organizirani branitelji iz Prekopakre i Pakraca, zajedno s medicinskim osobljem bolnice, sve su pripremili za evakuaciju. Od cigala, gredica i dasaka improviziran je prijelaz preko Pakre iza zgrade psihijatrije jer je zaključeno da bi prijelaz preko željeznog mostića bio prerizičan.

Branitelji su bolesnike prihvaćali i sistemom štafete prebacivali preko Pakre do autobusa. Najteže je bilo onima u koritu rijeke jer su moralo gaziti po vodi dok su bolesnike vodili preko improviziranog mosta. 

‘Da ih smirimo, govorili smo im da idu kući ili na izlet’

Marko Martinelli, zapovjednik voda ZNG-a sa svojih 40-ak ljudi bio je zadužen za transport pacijenata, od kojih su mnogi bili polupokretni ili nepokretni, od bolnice preko rijeke Pakre do autobusa u Gupčevoj ulici.

Martinelli je tada imao 31 godinu, bio aktivno uključen u obranu Pakraca od prvih dana. 

– Kad je počela evakuacija bio sam odmah pokraj izlaza iz zgrade kroz koji sam prihvaćao oboljele iz podruma. Bili su uplašeni, nemirni, neki su pružali otpor i bili agresivni. No svakako smo se snalazili da ih smirimo: govorili smo im da idu kući, ili na izlet, a mlađima da će posjetiti disko i slično. Bilo ih je tristotinjak i većina je bila srpske nacionalnosti. Ne znam koliko je trajala evakuacija, no činilo se da joj nema kraja. Najteže je bilo s nepokretnima. Kad su svi izvedeni ušao sam u podrum provjeriti da nije tko ostao. Bilo je mračno. Prostorija je izgledala sablasno. Vladali su mrtva tišina, smrad i mrak – prisjetio se Martinelli.

Koliko je akcija prebacivanja preko Pakre i ukrcavanja bila izvanredno dobro organizirana, govori i to što je provedena za samo dva sata i petnaest minuta. Evakuirano je 300-injak bolesnika, od kojih je 260 psihijatrijskih.

‘Nije to samo herojstvo. To je lekcija medicinske etike’

Danas je nekadašnja psihijatrijska bolnica tek ruševina.

 – Hrvatski branitelji su pod cijenu vlastita života i pod neprijateljskom vatrom evakuirali najteže psihijatrijske bolesnike s raznim dijagnozama. Herojstvo? Nije to samo herojstvo. To je lekcija medicinske etike. Tu se polagao ispit iz etike kakvog nije bilo u povijesti. Liječnici i sestre zajedno s hrvatskim braniteljima, evakuirali su tijekom rata pacijente od kojih je većina bila druge nacionalnosti, a čiji su sinovi ili unuci s okolnih brda granatirali bolnicu prepunu pacijenata. To svijet viđa prvi put. To nije fikcija. To se dogodilo. I nitko nije nastradao. Nitko nije ubijen – napisao je u svojoj knjizi ‘Pouke o čovječnosti’ psihijatar Veljko Đorđević.

O tom događaju snimljen je i dokumentarni film ‘Pouke o čovječnosti’ redatelja Branka Ištvančića i producenta Antuna Ivankovića. Piše Iva Rebac 24sata