Povjesničar Hrvoje Klasić izjavio je da bi Vukovar, osim simbola hrvatskog stradanja i otpora, trebao biti i trajna opomena na posljedice nacionalizma, imperijalizma i ratnog nasilja. Gostujući u emisiji Novi dan na N1 televiziji, povodom 35. obljetnice pada Vukovara i stradanja Škabrnje, Klasić je govorio o odnosu mladih prema Domovinskom ratu, političkim promjenama u Srbiji te potrebi suočavanja s ratnim zločinima, uključujući i one počinjene s hrvatske strane.
Klasić smatra da danas nema velikih nepoznanica o samom padu Vukovara, ali da se otvara pitanje što taj događaj znači novim generacijama, osobito mladima koji nisu doživjeli Domovinski rat.
Prema njegovim riječima, prirodno je da se s protokom vremena mijenja odnos društva prema povijesnim događajima. Kao primjer naveo je vlastito odrastanje tijekom osamdesetih godina, kada se ni sam nije mogao u potpunosti poistovjetiti s generacijama koje su proživjele Drugi svjetski rat.
„Vukovar treba ostati opomena“
Klasić je naglasio da Vukovar ne bi trebao biti samo simbol stradanja, nego i upozorenje budućim generacijama.
Prema njegovu tumačenju, događaji iz 1991. godine pokazuju koliko čovjek može biti okrutan, ali i koliko može pokazati solidarnosti, požrtvovnosti i hrabrosti.
Istaknuo je da se povijest ne bi trebala učiti samo radi poznavanja datuma i događaja, nego i radi razumijevanja posljedica ideologija i politika koje su dovele do rata.
Nezainteresiranost mladih za povijest nije nedostatak domoljublja
Govoreći o mladima, Klasić je ocijenio da slabiji interes novih generacija za ratnu prošlost ne treba automatski tumačiti kao nedostatak domoljublja.
Naglasio je da se o Vukovaru govori u školskim udžbenicima i javnom prostoru, ali da mladi danas odrastaju u drukčijem svijetu, obilježenom brzim protokom informacija.
Smatra da je generacijska udaljenost od povijesnih događaja očekivana pojava te da se takav odnos ne bi trebao poistovjećivati s nepoštovanjem žrtava.
Klasić: Novoj vlasti u Srbiji treba dati vremena
Komentirajući političke promjene u Srbiji, Klasić je izjavio da će one predstavljati važan ispit i za srpsko i za hrvatsko društvo.
Prema njegovu mišljenju, nova generacija srbijanskih političara najprije se mora posvetiti stabilizaciji vlastite države i njezinih institucija.
Smatra da Hrvatska ne bi trebala odmah postavljati zahtjeve na način koji bi novim vlastima otežao suočavanje s naslijeđenim problemima.
Klasić je pritom naglasio da Srbiju smatra glavnim i odgovornim krivcem za ratove devedesetih godina, ali je izrazio uvjerenje da među mladim ljudima postoji spremnost za drukčiji odnos prema prošlosti.
„Ne smijemo negirati da su i u ime Hrvatske počinjeni zločini“
Posebno se osvrnuo na potrebu suočavanja Hrvatske s vlastitom prošlošću.
Istaknuo je da priznavanje zločina počinjenih s hrvatske strane ne znači negiranje činjenice da je Hrvatska bila napadnuta i da se branila.
Kao primjere događaja o kojima se također mora razgovarati spomenuo je zločine u Medačkom džepu i nakon vojno-redarstvene operacije Oluja.
Klasić smatra da Hrvatska, kada od Srbije traži informacije o nestalima i ratnim logorima, mora pokazati spremnost na razgovor i o stradanju srpskih civila.
Pritom je usporedio položaj mladih u današnjoj Srbiji s iskustvima poslijeratnih generacija Nijemaca, koje su se morale suočiti sa zločinima prethodnih generacija.
„Hrvatsko društvo posljednje je koje bi drugima trebalo dijeliti lekcije“
Govoreći o suočavanju s prošlošću, Klasić je kritizirao odnos hrvatskog društva prema ustaškom nasljeđu i veličanju totalitarnih ideologija.
Ustvrdio je da se u pojedinim hrvatskim gradovima mogu čuti poruke kojima se veličaju ustaštvo i Adolf Hitler, a za koje smatra da nisu dosljedno sankcionirane.
Zbog toga je ocijenio da Hrvatska nema razloga zauzimati položaj države koja drugima dijeli lekcije o suočavanju s poviješću.
Prema njegovim riječima, umjesto dociranja potrebno je razvijati suradnju i međusobno razumijevanje.
„Hrvatskoj treba normalna Srbija, ali čini mi se da to desnici nije u interesu“
Klasić je zaključio da Hrvatska treba razvijati odnose sa susjednim državama kao partner, a ne kao njihov politički mentor.
Podsjetio je da je Hrvatska i sama tijekom svoje povijesti negativno reagirala kada su joj druge države pokušavale određivati kako se treba ponašati.
Izrazio je stav da Hrvatskoj odgovaraju demokratska i stabilna Srbija te stabilna Bosna i Hercegovina.
Istodobno je iznio ocjenu da dijelu hrvatske desnice možda ne odgovara normalizacija odnosa sa Srbijom jer bi time izgubio političkog suparnika u raspravama o nacionalizmu i povijesnom revizionizmu.

