Stoljećima su ljudi napuštali svoje zemlje i vlastite domove, što je ostavljalo traga na one koji odlaze i koji ostaju. Ovu pojavu iseljavanja, uglavnom iz ekonomskih razloga ili narodno rečeno „trbuhom za kruhom“ opjevali su i mnogi pjesnici i glazbenici, što govori, ne samo o težini odluke, već i o neizvjesnosti života koji ih očekuje negdje drugdje.
Danas su migracije ipak drugačije, bez nekadašnje jasne vizije i sna o povratku, i postale su jedan o složenijih globalnih problema za koje se nerijeko čini da su nekontrolirane, s pitanjem kakav će biti epilog tih silnih kretanja ljudi koje ne mogu zaustaviti ni zidovi, ni žice u potrazi za boljim životom. Zbog činjenice da je diljem svijeta u pokretu više ljudi nego ikad prije, kao i činjenice da migracijskim kretanjima nije moguće učinkovito upravljati samo na državnoj ili regionalnoj razini, u prosincu 2018. godine usvojen i Globalni sporazum za sigurne, redovne i regularne migracije.
Na tom tragu važno je reći da nam razumijevanje promjena novih trendova i promjenjivih demografskih podataka, povezanih s globalnim društvenim i ekonomskim promjenama pomaže da shvatimo svijet u kojem živimo, a posljedično s tim i planiramo budućnost.
Mnogi od migranata traže nove mogućnosti i bolji život za sebe i svoje obitelji, bilo da su migracije uvjetovane ekonomskim, vjerskim, rasnim ili političkim progonom, raznim sukobima ili klimatskim promjenama. Od 232 milijuna ljudi koji redovito migriraju, žene i djevojke čine gotovo polovinu migranata.
Spol neosporno utječe na razloge migracije, od toga tko i gdje migrira, način na koji migrira, mreže koje koriste, do mogućnosti i resursa dostupnih na odredištima. Rizici, ranjivosti i potrebe također se velikim dijelom oblikuju prema spolu, a često se drastično razlikuju za različite skupine. Uloge, očekivanja, odnosi i dinamika moći povezane su s tim jeste li muškarac, žena, dječak ili djevojčica ili netko tko se identificira iz LGBT skupine, i značajno utječu na sve aspekte procesa migracije. Zato je ključno razumjeti kako spol stupa u interakciju s migracijama i u skladu s tim reagirati. S obzirom na rodno specifičnu prirodu migracija posljedično treba voditi brigu o jednakim pravima pri zapošljavanju i mobilnosti; borbi protiv diskriminatornih migracijskih praksi; reagirati na to kako rod utječe na pristup socijalnim uslugama, na gospodarski rast, kapacitete, rizike i ranjivosti; osiguravati raznolikosti i uključivosti u konzultacije i sudjelovanje u aktivnostima; te rješavati načine na koji migracije utječu na rodne uloge i odnose.
Žene su u 2019. godini predstavljale 51,4% migranata u Europi, no migracijske politike zanemaruju žene ili ih svode na “ranjivu skupinu”, čime se u osnovi zanemaruju sustavne prepreke koje trenutne migracijske politike stvaraju za žene. Prepreke koje se križaju, ne samo s njihovim spolom, već i vrlo često s njihovom rasom, nacionalnošću i klasom. Na prvi pogled, primjera radi nema razlike na temelju spola u kriterijima za boravišne i radne dozvole u Europi, no u stvarnosti je manja vjerojatnost da će žene imati pristup podršci i resursima za redovito i sigurno putovanje, za dobivanje poslova koji bi im davali stalne radne dozvole i prihode koje bi mogli donijeti svojim obiteljima.
Pema podacima Platforme za međunarodnu suradnju o migrantima bez dokumenata koja radi na osiguravanju socijalne pravde i ljudskih prava, žene koje migriraju iz ekonomskih razloga često su ograničene na zanimanja koja su nedovoljno regulirana, sa malo prava i zaštite. Istraživanje provedeno na 400 žena migrantica koje obavljaju kućanske poslove primjerice u Republici Češkoj pokazalo je da 53% žena nema ugovor o radu. Visokokvalificirane žene imaju visoke stope migracija, ali mnoge su zaposlene na niskokvalificiranim poslovima, što ih izlaže ekonomskim teškoćama, nesigurnim radnim uvjetima i eksploataciji, s ograničenim mogućnostima naknade, osobito ako nemaju dokumente.
Zapošljavanje žena migrantica kao domaćih radnica pokazuje kako će borba za ravnopravnost spolova uspjeti samo ako je doista uključiva. Budući da je rad u kućanstvu i dalje potcjenjivan i neplaćen, zaštita rada i pružanje socijalnih usluga nedostaju te su radne dozvole vrlo restriktivne ili nepostojeće. U tom kontekstu, mnoge se migrantice muče u izrazito eksploatacijskim uvjetima i često prođu i godine razdvojenosti od obitelji čija je hraniteljica.
Kada žene migriraju sa svojim obiteljima, često su ekonomski ovisne od supružnika, čime se nastavljaju patrijarhalni modeli ekonomske i administrativne ovisnosti. Ekonomska neovisnost žene dovodi i do toga da status prebivališta postane mehanizam kojim parner zlostavljač stalno prijeti deportacijom. Prijavljivanje nasilja ionako je teško za svaku ženu, no za žene bez dokumenata to postaje nezamislivo, upravo zbog opasnosti od deportacije. U mnogim slučajevima, istraživanja su pokazala da žene zbog takvog statusa budu odbijene i za prihvat u skloništa.
Migrantice rade prvenstveno u manje reguliranim ili neformalnim sektorima, što znači da imaju manji pristup socijalnoj zaštiti. Neudate, trudne povratnice migrantkinje suočavaju se sa stigmom i neprijateljstvima iz svojih obitelji i zajednica zbog njihovog statusa kao i državljanstva oca njihovog djeteta, što ih prisiljava da ostanu u skloništima umjesto da se vrate svojim kućama.
Migrantice su izložene većem riziku od iskorištavanja i zlostavljanja, uključujući i trgovinu ljudima. Ženama i djevojkama najčešće se trguje u svrhu kućnog ropstva, što je iznimno teško otkriti, jer je kućni rad po svojoj prirodi sakriven, odnosno česti je dio sive ekonomije. Diskriminacija, siromaštvo i ograničena provedba prava radnika povećavaju sam rizik od iskorištavanja.
Međutim, kako ne bi bilo sve crno, migracije sa sobom nose i niz pozitivnosti, od toga da povećaju pristup žena obrazovanju i ekonomskim resursima, do poboljšanja njihove autonomije i statusa. Osim ispunjavanja ekonomskih potreba žena, migracije im mogu pružiti i mogućnosti da izbjegnu duboko ukorijenjenu diskriminaciju i rodnu nejednakost, poput seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja, nepriznavanja ženskog rada i nejednakosti u plaćama i pristojnim radnim mogućnostima. Migracije stvaraju i kompromise osnaživanja za pojedine žene i djevojčice, te između različitih skupina žena i djevojaka. Ti su kompromisi važni za ravnopravnost spolova i za postizanje ciljeva održivog razvoja.
Spolni stereotipi pogađaju i muškarce migrante. Mnoge države odlučuju pritvoriti ljude u postupcima povratka na temelju pojednostavljenih pretpostavki o tome tko je, a tko nije ranjiv. Pouzdane podatke o ljudima u imigracijskom pritvoru teško je pronaći, ali iskustvo nevladinih organizacija pokazuje da su mladići nesrazmjerno zatočeni i deportirani, upravo zato što se na njih ne gleda kao na ranjive te se doživljavaju kao prijetnja. Također, postoje važne slijepe točke u identificiranju muškaraca koji su žrtve seksualnog iskorištavanja ili trgovine ljudima.
Istraživanja su pokazala kako potencijalni migranti imaju i općenito nepovjerenje prema informativnim kampanjama te da će se migranti voditi iskustvima drugih, poput vraćenih migranata koji dijele svoje priče osobno i putem videozapisa.
Sigurnosno orijentirana agenda u migracijskoj politici tradicionalno ostavlja malo prostora za razmatranje jednakosti i prava, osobito za ljude koji su postali nevidljivi zbog svoje rase ili nacionalnosti. Svaka rodna strategija koja ima za cilj postizanje istinske jednakosti, bilo na razini EU, ili na nacionalnoj razini mora se pozabaviti načinom na koji naše migracijske politike održavaju i jačaju strukturnu diskriminaciju na temelju rodnog identiteta i drugih karakteristika poput rase, nacionalnosti i seksualne orijentacije.
Demografska problematika u Hrvatskoj kao i ostalim zemljama EU je kompleksna i zahtijeva politiku stvaranja uvjeta za ostanak i povratak, posebno mladih koji, u odnosu na ostale članice EU imaju najvišu stopu nezaposlenosti. Motivi odlaska su različiti, od dugotrajnije ekonomske krize, malih plaća u odnosu na kvalifikacije, nemogućnosti rješavanja stambenog pitanja, nezadovoljstva funkcioniranjem sustava i nepovjerenja prema političarima pa sve do potrebe odlaska zbog stjecanja novih znanja i vještina.
Negativni trendovi iseljavanja počinjujoš 2009. no ozbiljnije iseljavanje se događa 2013., ulaskom Hrvatske u EU. Podaci o broju iseljenjih su različiti, no pretpostavlja se da je od 2011. godine iz Hrvatske iselilo 370 tisuća građana. Kada se broj iseljenih usporedi s ukupnim stanovništvom određene regije, u trendovima iseljavanja prednjači Slavonija.
Prema najnovijim podacima Državnog zavoda za statistiku, odnosno analize migracije stanovništva Hrvatske u 2020. vidljivo je da je negativni saldo migracije bio manji u usporedbi s prethodnim godinama. Naime, iz Hrvatska je tijekom prošle godine iselilo 632 ljudi.
U 2020. iz inozemstva se doselilo 25.3 posto hrvatskih državljana i 74.7 posto stranaca, a odselilo se 61.4 posto hrvatskih državljana i 38.6 posto stranaca. U ukupnom broju doseljenih i odseljenih znatan je udio stranaca u okviru godišnjih kvota dozvola za zapošljavanje. Od ukupnog broja odseljenih osoba iz Republike Hrvatske najviše osoba odselilo se u Njemačku (34.2 posto). S obzirom na spolnu strukturu, u ukupnom broju doseljenih osoba iz inozemstva veći je bio udio muškaraca (74.6 posto). U ukupnom broju odseljenih osoba u inozemstvo također je bio veći udio muškaraca (64.4 posto). Najveći broj odseljenih u inozemstvo bio je u dobi od 20 do 39 godina (47.1 posto).
S čim se susreću naši migranti, kako žive, narušavaju li im se ljudska prava teško je za reći. Možda bi se mogla donjeti neka ocjena prema istraživanju „Iseljavanje Hrvata u Njemačku – EU Migacijski val“ kojeg je vodio dr. Tado Jurić s Odjela za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu i kojim je obuhvaćeno 1.200 hrvatskih iseljenika. Zadovoljstvo novim životom u Njemačkoj iskazalo je čak 79 posto ispitanika, dok ih je svega 3 posto reklo da nisu zadovoljni. 73 posto ispitanih zadovoljno je njemačkom plaćom, dok je nezadovoljnih 5 posto. Novi hrvatski iseljenici najčešće imaju završenu srednju školu (60,7 posto), dok je visokoobrazovanih 37,8 posto. Kako se navodi: „ Ono što iznenađuje jest podatak da je čak 60% iseljenih prije odlaska u Njemačku imalo posao. Među njima su brojni stručnjaci koji u Hrvatskoj nisu dobili priliku za napredovanje ili usavršavanje. Liječnici tako odlaze jer ne mogu izdržati preveliki broj pacijenata i nemogućnost usavršavanja. O uvjetima rada govore i brojni drugi stručnjaci, ali i radnici brojnih drugih branši. Nitko od njih ne spominje novac kao motiv iseljavanja. Mnogi naglašavaju da su u Njemačkoj rasterećeniji.“
Je li ovo uistinu realna slika, ili će postati realnija protekom vremena i rada naših iseljenika teško je reći, jer danas su migracije ipak drugačije. Drugačije je i poimanje same domovine i pripadnosti. No ono što uvijek ostaje su zapisi u nama, neka nostalgija koji čovjeka vuku da se vrati, upravo tamo gdje svi izvori potekoše. I to je gotovo aksiom, temeljna istina koja se ne dokazuje. Postoje i brojna svjedočanstva mladih ljudi koji su se odlučili vratiti, jer je distanciranost i rezeviranost prožimala većinu njihovih kontakata „vani“. To su upravo ti zapisi u nama i naša naučena ponašanja koja su društvena, toplija i bliža ljudskom biću.
Kako god bilo, pitanje iseljavanja sve većeg broja stanovništva iz Hrvatske je pitanje njenog gospodarskog razvoja. Sama logika nalaže da brojnost stanovništva mora rasti da bi se stara radna snaga mogla zamijeniti novom radnom snagom. Međutim, u Hrvatskoj se problem javlja već u prvoj dobnoj skupini do 14 godina koja bilježi pad, a koja bi u bliskoj budućnosti trebala postati radno sposobna i pokrivati troškove sve većeg broja umirovljenika. Ako se nastavi iseljavanje, negativan populacijski trend i ako budemo i dalje bilježili pad nataliteta, dobno spolna struktura bit će još više narušena. To znači da je itekako realno da brojnost starog stanovništva premaši broj mladog stanovništva, što će posljedično dovesti do znatnog opterećenja sustava zdravstva i skrbi te nametnuti potrebu razmatranja načina financiranja veće javne potrošnje, povezane sa starenjem stanovništva. Natalitetna politika mora ženu napokon staviti u prvi plan te joj otvoriti tržište rada, prije svega u smislu usklađivanja privatnog i poslovnog života, što su napravile neke europske zemlje, poput Francuske i skadinavskih zemalja. Dakle, moglo bi se reći da je sve povezano i da jedno ne isključuje drugo. Ostanak i povratak će ovisiti o nizu faktora koje treba promatrati uzročno – posljedično i na toj osnovi tražiti optimalna rješenja. Dobar pokazatelj pomicanja stvari s mrtve točke su Vladine demografske mjere i ukoliko se poduzmu konkretni koraci, Hrvatska će biti na dobrom putu da zaustavi iseljavanje i stvori zdravo društvo u kojem će stanovnici moći graditi svoj život i planirati svoju budućnost. Nije li to lijepo? Puno ljepše nego pjevati pjesmu “Odlazak” našeg Tina Ujevića, u kojoj je neizvjesnost i strah od odlaska i vječna čežnja za domom.
Piše: Snježana Nemec
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
