O gotovo nasušnoj potrebi unaprjeđenja položaja žena u kulturi i kreativnim industrijama vrlo malo se govori u javnosti, što se može povezati s percepcijom da je svijet umjetnosti i svijet kulture temeljen na slobodarskom duhu, dostupan i otvoren za sve pojedince, da u svom bogatstvu kulturnih izraza ima snažnu i neupitnu sposobnost promicanja tolerancije, jednakosti, različitosti i socijalne uključenosti. No, stvarnost je pa i u području kulture i kreativnih industrija ipak drugačija te se kao po nekoj matrici zaboravlja da jednako sudjelovanje, pristup i doprinos žena predstavlja ljudsko pravo te da je osiguravanje odražavanja duhovnih, intelektualnih i kreativnih izraza i interesa svih članova zajednice važan pokretač uključivog razvoja i društveno-ekonomskog osnaživanja. Koliko zapravo stvarnost odudara potvrđuje i izjava Faride Shaheed, posebne izvjestiteljice UNESCO- a u području kulturnih prava, kako niti jedna društvena skupina nije patila veće kršenje ljudskih prava u ime kulture od žena.
Kultura je mjesto gdje se društvo ogleda i oblikuje, i savršeno je „igralište“ za preispitivanje ravnopravnosti spolova. Kultura ima stvarnu transformacijsku moć nad društvom, kroz potencijal stvaralačkog izražavanja i naslijeđa može utjecati na promjenu razmišljanja, percepciju, pokrenuti društvenu transformaciju otvaranjem prostora za društveni dijalog. Međutim, ako se taj potencijal ne koristi ili ne usmjerava na ispravan način, ako muškarci i nadalje nesrazmjerno kontroliraju kulturnu proizvodnju, rezultat će biti – svjesno ili ne rodno pristran, što za posljedicu ima daljnje održavanje stereotipa, narušavanje odnosa između spolova i same ravnopravnosti spolova.
Ako se osvrnemo na kulturnu baštinu u UNESCO-ovom izvješću, pokrenuta se neka odlična pitanja koja potiču razmišljanje o odnosima moći među spolovima i ukazuju na žene, nemoćne pojedince i grupe unutar društva koji ne sudjeluju u odlučivanju u potrebnoj mjeri – Tko definira što je naslijeđe i njegov značaj? Tko odlučuje o kolektivnom identitetu? Tko govori? Tko se čuje? Tko ima koristi, a tko je u nepovoljnom položaju? Tko može pristupiti naslijeđu i uživati u njemu? Odgovori su jasni i ne uključuju žene u mjeri u kojoj bi trebalo.
Unatoč napretku u postizanju ravnopravnosti spolova postoji nekoliko razlika među spolovima koje ometaju ravnopravno sudjelovanje žena. Kao i u svim ostalim područjima djelovanja govori se o rodnom stereotipu, segregaciji na tržištu rada, ograničenom sudjelovanju žena na pozicijama odlučivanja, otežanom pristupu financijskim sredstvima, nižim plaćama za isti posao, izostanku mjera ua usklađivanje privatnog i poslovnog života. Brojni izvori podataka pokazuju jasne nejednakosti u pogledu vidljivosti žena umjetnica koje su izložene takozvanom staklenom stropu s kojim se suočavaju u postizanju priznanja i jednakom pristupu. Žene su posebno nedovoljno zastupljene u muzejima, osobito u povijesnim kontekstima, u umjetničkim galerijama, na prestižnim umjetničkim nagradama, među najboljim umjetnicima, na klasičnoj i suvremenoj glazbenoj sceni, u digitalnom umjetničkom svijetu, kao spisateljice, likovne umjetnice, kiparice, među filmskim i TV redateljima, scenaristima itd. Žene moraju prevladati sistemske, intersekcijske diskriminacije i dokazati se više u pogledu kvalitete od svojih muških kolega. Nadalje, digitalizacija, digitalna podjela i digitalna umjetnost dinamično su rasli zbog pandemije COVID-19, i ovo je dodatno područje u kojem su žene nedovoljno zastupljene; stoga su potrebne rodna refleksija i djelovanje, jednakost i intersekcionalnost.
Seksizam i društvena stigma možda su najviše zastupljeni u svijetu kulture i kreativnih industrija, upravo zbog još uvijek ukorinjenih stereotipa i očekivanja društveno prihvatljivog ponašanja žena i njene suprotnosti, koja govori o snažnim negativnim društvenim reakcijama kada žene pokušavaju izaći iz okvira. U nekim zemljama žene u umjetnosti čak se optužuju za nemoral, smatraju se nepoželjnima za brak, neprikladnim majkama te su pod stalnom kritikom vlastite obitelji. Ne dobivaju podršku od svojih muških kolega koji zloupotrebljavaju svoje ovlasti i viši status. Kroz neka od svjedočanstva prikazan je položaj žena: “Društvo ne cijeni umjetnicu. Smatra je raskalašnom i neozbiljnom. Još gore, muškarci u sektoru koji bi trebali pružiti podršku umjetnici ne rade ništa drugo nego ih zlostavljaju odavajući ima lažna obećanja, kao što je npr. putovanje, širenje svog rada ”. “Kao ženi, teško mi se nositi s hirovima nekih muškaraca koji vas ucjenjuju prije nego što vam pomognu ili vam daju iskrene odgovore ”, “Mi muškarci, ne olakšavamo ženama u našem sektoru. Uvijek ih smatramo kolačima za dijeljenje“… Što je zapravo rezultat ovakvog odnosa ili ovakve percepcije? Činjenica da je ženama teško ne apsorbirati i usvojiti ograničenja s kojima se suočavaju u svijetu umjetnosti. Prvo se moraju boriti protiv sebe kako bi se borile protiv prepreka koje im društvo nameće.
U raznim izvješćima autori se uglavnom pozivaju na manje razvijene zemlje ili nerazvijene, no diskriminacija po osnovi spola događa se i u razvijenim zemljama, samo se vrlo malo govori o tome.
S aspekta utjecaja žena pa i njihove neovisnosti činjenica da žene imaju otežan pristup mrežama utjecaja i financiranja, odnosno manju mogućnost povezivanja s potencijlanim donatorima vrlo je važna, jer financijske prepreke, osim navedenog ograničavaju i samu kreativnost žena te se posljedično obeshrabruje da veći broj žena uđe u kreativna polja. Ne zaboravimo da kreativne industrije osim što imaju kulturne i društvene snage imaju i snagu kapitala. Samo u EU u 2019. kulturne i kreativne industrije predstavljale su 4,4% BDP-a, s godišnjim prometom od 643 milijarde eura i ukupnom dodanom vrijednošću od 253 milijarde eura. Zapošljavale su više od 7,6 milijuna ljudi, što je osam puta više od telekomunikacijske industrije. Važnost kulture i kreativnih industrija u gospodarstvu jedne zemlja pa tako i cijele EU možda je u potpunosti shvaćena nakon posljedica COVID-19 koje će se još godinama osjećati. Na tom tragu izrađena je i studija „Obnova Europe: Kulturno i kreativno gospodarstvo prije i nakon COVID-19“, u kojoj se donosi i niz preporuka za oporavak i osnaživanje kulture i kreativnih industrija kao jedan od pokretača obnove gospodarstva EU. Objavljivanje ove studije potaknulo je kreativce da se ujedine i putem svojeg izaslanstva sastanu s visokim dužnosnicima EU pa je na tom tragu u ime hrvatskih autora glazbe u delegaciji sudjelovao Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja. Hrvatska mora slijediti ove preporuke koje se odnose na osiguravanje snažne financijske potpore i promicanje privatnih ulaganja u kulturna i kreativna poduzeća, u organizacije, poduzetnike i pojednice, na promoviranje raznolike kulturne ponude EU kroz osiguravanje čvrstog pravnog okvira koji omogućava razvoj privatnih ulaganja u prozvodnju i distribuciju, pružajući poslovnim subjektima potrebne uvjete za adekvatan povrat ulaganja investicija i jačajući odgovarajući prihod za autore i kreativce, na upotrebu kulture i kreativnih industrija- umnožene snage milijuna i njihovih individualnih i kolektivnih talenata kao glavnog pokretača socijalne i društvene tranzicije u Europi.
Kada govorimo o kulturi i kreativnim industrijama na razini Europe niti jedan od osnivačkih dokumenata EU ne predlaže strogu i restriktivnu definiciju što je kultura, ostavljajući državama članicama i pojedincima da odluče o tome, na temelju njihovog nacionalnog, lokalnog i individualnog osjećaja. Pravna osnova programa Kreativna Europa, jedinog programa EU koji je posebno posvećen potpori kulturi, ipak daje otvorenu definiciju kulturnih i kreativnih sektora i naglašava njihovu važnost za osiguravanje kontinuiranog razvoja društava, važnost individualne kreativnosti i talenta koji stvaraju značajno ekonomsko bogatstvo te naglasak stavlja na zejednički osjećaj europskog identiteta, kulture i vrijednosti. Države članice definiraju svoje prioritete u području kulture kroz višegodišnje planove rada koje je Vijeće Europe usvojilo u obliku zaključaka. Ovi planovi rada služe kao strateški okvir za kreiranje kulturne politike i predlažu različite instrumente i metode rada za kulturnu suradnju.
Polje kulture bilo je prioritet njemačkog predsjedanja Vijećem EU u drugoj polovici 2020. Bio je to prvi put da je rodna ravnopravnost u kulturi stavljena na program Vijeća, što i više nego dovoljno govori. Zaključeno je da je potrebna veća vidljivost žena i jednake mogućnosti, kao i jednakopravan pristup polju kulture na nacionalnoj i europskoj razini. Pozvane su države članice da oblikuju uvjete u kulturnom i kreativnom sektoru koji omogućuju ravnopravno sudjelovanje po spolovima, da osiguraju ravnopravan pristup financiranju kulturnih projekata putem odgovarajućih kriterija financiranja. U navedenom kontekstu u prosincu 2020. Europski parlament i Vijeće postigli su politički sporazum kojim je osigurano 2,44 milijardi eura financiranja za 2021. Program Kreativna Europa 2027. predstavlja povećanje od 63% u odnosu na razdoblje 2014.-2020 proračuna od 1,49 milijardi eura, a premašuje 1,85 milijardi eura koje je prvotno predložila Komisija. Dostupni su i drugi programi financiranja EU -a za promicanje ravnopravnosti spolova u narednom razdoblju.
Dobre prakse: što se može učiniti?
1. Sustavno kroz edukaciju i medije razbijati rodne sterotipe,
2. Žene učiniti vidljivima, kroz prepoznavanje postojećih ženskih talenata i poticanje budućih talenata,
3. Provesti mjere, s ciljem poboljšanja statusa i radnih uvjeta umjetnica, osobito na početku karijere: olakšati ženama pristup izvorima financiranja i programima, osigurati stipendije i programe mentorstva za žene, postaviti prostore u kojima žene mogu stvarati i razvijati nove vještine,
4. Jačati institucionalne kapacitete za promicanje jednakog pristupa ženama i muškarcima, procesima donošenja odluka, financijskim resursima i obrazovanju u kulturnim područjima,
5. Intenzivirati suradnju s lokalnimzajednicama, kako bi se osigurala sveobuhvatna provedbu koja odgovara različitim kulturnim kontekstima,
6. Provoditi međunarodne konvencije i deklaraciju u polju kulture, u skladu s drugim instrumentima o ljudskim pravima,
7. Podržati interdisciplinarna istraživanja na temu koja uključuje grupe i zajednice te razmatra složenost i raznolikost rodnih odnosa i temeljne strukture moći.
Zaključno, žena je kako kroz povijest tako i danas bila muza, vječni model i inspiracija, ali rijetko kada priznata u ovoj za većinu razdoblja muškoj profesiji. Ostaci prošlosti su i dalje prisutni, i uistinu je vrijeme da se svi relevantni dionici posvete ovom problemu i počnu djelovati odmah. Društva pa tako i hrvatsko ne mogu si priuštiti da ostavljaju po strani jednu grupu te ih na taj način onemogućavaju da trajno ispune svoje društvene, ekonomske pa i ekološke potrebe. Zato je važno jamčiti ista prava ženama i muškarcima te im omogućiti jednak doprinos. Ravnopravnost spolova s ovog gledišta nije samo legitimno pravo, već i društvena i politička nužnost. Žena umjetnica želi biti samo umjetnica koja želi živjeti svoje puno ljudsko dostojanstvo, kojoj je otvoren prostor za njeno djelovanje, koja može pod jednakim uvjetima doći do izvora financiranja, kojoj je omogućeno da uskladi i svoj privatni i profesionalni život, kojoj bi segregacija na tržištu rada trebala biti strana ili poznata u manjoj mjeri, jer ista je i nadalje samo potvrda strukturne rodne nejednakosti koja je posljedica stoljeća rodnih stereotipa i diskriminacije. Pojedine žene i muškarci mogu prihvatiti ili se oduprijeti ovim društveno konstruiranim ulogama: Kultura i tradicija mogu omogućiti ili ometati te biti ugnjetavajuće ili oslobađajuće za različite ljude u različitim vremenima. U kulturi nema ništa sveto po toj osnovi i potrebno je donijeti vrijednosne sudove o tome koje se aspekte kulture pridržavati, a koje pustiti.
Piše Snježana Nemec/ demosmedia
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA I RAZNOVRSNOSTI AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
