Politički komentator i publicist Marko Ljubić oštro se osvrnuo na javnu polemiku između saborskog zastupnika Josipa Dabre i novinara Tomislava Klauškog. U svojoj objavi Ljubić kritizira Klauškijevu reakciju na Dabrin odgovor, ocjenjujući da se politička polemika i javno osporavanje novinarskih stavova ne bi smjeli automatski prikazivati kao napad na slobodu medija. Pritom iznosi niz izrazito kritičkih ocjena na račun Klauškog i dijela medijske scene te otvara pitanje granica novinarskog autoriteta i kulture javnog dijaloga.
Objavu Marka Ljubića prenosimo u cijelosti, bez uredničkih intervencija:
Najbolji primjer kukavnosti vodećih ljevičarskih medijskih korifeja i bijede njihovog javnog autoriteta, koji se medijskim bildanjem održava godinama, utemeljen isključivo na ideološkoj svrstanosti nasuprot konkurentne izvrsnosti, je Tomislav Klauški.
Dijeleći lekcije hrvatskom narodu, politikama i političarima sa svoje zaštićene monopolne pozicije i samoproglašene “prave strane povijesti”, zaštićen uz ostalo i provincijalnom nesigurnošću desnih komentatora i prije svega javnih osoba, te političara, koji su prihvatili potpuno lažni stereotip o intelektualno i kulturno superiornoj ljevici, naletio je na Josipa Dabru, koji nije impresioniran tim budalaštinama.
Rijetko je viđeno u javnosti da je netko tako nadmoćno, sadržajno, stilski i činjenično, a uz sve krajnje civilizirano, obrisao pod sa zvučnim, a posve lažnim medijskim autoritetom kao Josip Dabro Klauškim, zbog njegovoga komentara u 24 sata.
Šokirani Klauški, posve nespreman za primjerenu javnu polemiku, bez argumenata i bez znanja, suočen s tim što mu je slavonski bećar, “Rambo iz kukuruza”, “travnički diplomant”, pjevač “ustaških pjesama” i valjda “divljak” po presudi smiješne ljevičarske medijske i političke bulumente, uradio svojom javnom reakcijom, zaziva zaštitu institucija, roneći suze nad svojom zlom sudbinom.
Jadnije reakcije u medijskom prostoru do sada nije bilo u Hrvatskoj.
Klauški u tom svom “odgovoru” Dabrinu reakciju svrstava u rang “napada huligana na novinare, terorističke okružnice i javni poziv na linč”, zatim zaziva pomoć stranaka ljevice i proziva ih što nisu “stale u zaštitu novinara i medija”!
Pa takvu vrst zaštite naziva “obranom demokracije i demokratskog društva od fašističke najezde”!
Pazite terminologije “uglednog komentatora” Klauškog!
Fašistička najezda je kad mu na njegove potpuno lažne, krajnje neznanstvene i izrazito neinteligentne optužbe, prozvani političar odgovori sustavno pobijajući i podvrćući ruglu te budalaštine.
To je za Klauškog progon, zastrašivanje i fašizam.
Demokratska kultura upravo i počiva na takvom “progonu, zastrašivanju i fašizmu” a Klauški i njegovi kompanjoni se ovakvim jadnim javnim istupom predstavljaju posvemašnjim suprotnostima demokratskoj kulturi, primitivnim boljševiziranim javnim nasilnicima, koji udare u plač kad s druge strane, od sudionika javnih procesa od kojih očekuju poniznost i povlačenje pred njihovim kampanjama i sudovanjem, dobiju pljusku.
Ljudi bi u Dalmaciji rekli, “bidni” Klauški zaključuje svoju kuknjavu rebolucionarnim zaključkom
“Od novinara se očekuje da spašavaju ovo društvo. Ali kad se novinare ušutka, nitko ga više neće moći spasiti”
Na ti se može jedino reći: Bidni naš Klauški, nitko novinare ne može ušutkati ovako kao ti, s takvim “komentarima” i papazjanijama, pogotovo s ovakvim sramotnkm i kukakvim reakcijama.
To je smrt novinarstva.
I sumrak svake civilizirane društvenosti.
Postojanje takvih, s takvom medijskom dijaloškom kulturom i pretvaranjem komentatora u antifašiste, a onih koji vam se civilizirano i nadmoćno suprotstave u fašiste je sustavni udar na kulturu dijaloga.
To nisu radili ni najprimitivniji polaznici partizanskih “kurseva” pod bukvama.
Malo su više znali.
Zato je jedini spas ovome društvu svođenje ovakvih novinarskih “veličina” kao Klauški na mjeru koja im pripada, na pod na koji ga je posložio Dabro, a nema ljekovitijega preparata od njihovog naricanja koje prikupljaju narikače.