Piše Snježana Nemec
Da bismo danas uopće razumjeli probleme s kojima se suočavamo, potrebno je ući u dublje slojeve stvarnosti. Sadašnja pozicija obrtnika u Hrvatskoj nije samo suhoparno ekonomsko pitanje, već, kao i sve ostalo u suvremenom društvu, ima daleko dublje korijene koji sežu u procese globalizacije, ali i prateće duhovne i kulturne krize. Upravo u tom raskoraku, inflacija prestaje biti samo monetarni poremećaj i postaje izravan okidač identitetske krize. Kada rast cijena i režijskih troškova prisili obrtnika da stavi ključ u bravu, s njim ne nestaje samo jedno radno mjesto, nego se briše živo obiteljsko naslijeđe i prekidaju tradicijski rituali koji su stoljećima povezivali ljude i davali smisao našim prostorima. Ta identitetska kriza nastupa onog trenutka kada shvatimo da s nestankom autohtonih majstora gubimo dio vlastitog prepoznatljivog lica i postajemo bezlična kopija globalnog tržišta.
Živimo u vremenu u kojem se istinska duhovnost u svakodnevnom životu izgubila, prognana pred naletom hladnog materijalizma i površnog konzumerizma. Gubitak te duhovne dimenzije stvorio je društveni vakuum u kojem se sve, pa i ono najsvetije, počelo mjeriti isključivo kroz profit i tržišnu korist. U kontekstu duhovnosti, posve je svejedno kako pojedinac zamišlja duh, smatra li ga Božjim prisustvom, univerzalnom energijom ili svojom vlastitom unutarnjom suštinom, odricanje od sebičnih interesa u korist viših, duhovnih vrijednosti osnova je moralnog i kulturnog naslijeđa. Poveznica između te duhovne dubine i preživljavanja društva leži upravo u rukama malih, tradicionalnih obrtnika, koji nisu tek puki prodavači usluga, već čuvari našeg identiteta.
Bez njihova rada, i najsvetiji rituali ovog naroda postali bi nemogući, pretvarajući se u prazne turističke kulise. Primjerice, čuvena procesija Za Križen na otoku Hvaru, duboko ukorijenjena u lokalni identitet, nezamisliva je bez otočkih obrtnika i tkalačkih ruku koje generacijama pripremaju tunike i specifične, teške tradicijske svijeće koje osvjetljavaju put kroz noć. Na isti način, zagrebačka Kamenita vrata nisu samo povijesna lokacija, već prostor duboke osobne i kolektivne duhovnosti u kojem stotine metalnih pločica svjedoče o ispunjenim molitvama u trenucima životnih krahova. No, u samom srcu tog prostora tiho radi tradicionalni obrtnik svjećar i bez njegova umijeća taljenja voska i ručne izrade svijeća, taj svakodnevni ritual utjehe i tihe molitve Zagrepčana ostao bi lišen vizualnog i duhovnog simbola. I same te metalne pločice zahvale netko je morao izraditi. Iza svake urezane riječi Hvala stoji obrtnik graver, koji u metal utiskuje nečiju opipljivu nadu i duboku intimnu ljudsku sudbinu, čineći je vječnom. Slično je i sa Sinjskom alkom, koja živi u radionicama lokalnih obrtnika, kovača koji kuju samu željeznu alku, sarača i sedlara koji rukama oblikuju opremu za konje te krojača koji mjesecima pedantno šiju teške odore alkara i alkarskih momaka, ugrađujući u svaki šav trag tradicije i ljepote utkane u svakodnevni život.
Kada se ugasi stari ulični obrt, gradovi gube svoju dušu. Da bismo sačuvali svoju autentičnost i identitet u budućnosti, potrebno je iz temelja promijeniti paradigmu. Tradicionalnu baštinu i obrtništvo moramo početi vrednovati ne samo kroz prizmu trenutne ekonomske koristi i proračunskog punjenja, nego prije svega kroz njezinu nezamjenjivu ulogu u očuvanju zajedništva, sjećanja i vrijednosti koje oblikuju moralni okvir zajednice. Izgubiti njih znači izgubiti društvenu bliskost koja se ne može uvesti s inozemnih tržišta, ostavljajući iza sebe prazno društvo lišeno korijena.
Iako u Hrvatskoj čuvamo tradiciju, stvarnost je takva da često zaboravljamo sačuvati same obrtnike koji tu tradiciju drže na životu, prepuštajući njihov opstanak isključivo entuzijazmu pojedinca na vjetrometini tržišta. Za razliku od takvog pristupa, zapadnoeuropske ekonomije na ovaj sektor gledaju kroz drugačiju prizmu. Kada, primjera radi, u Njemačkoj i Italiji tamošnji sociolozi i ekonomisti govore o malim radnjama, oni u njima ne vide samo porezne obveznike, već istinski temelj i dušu nacionalnog identiteta koji pod svaku cijenu treba zaštititi od naleta otuđene globalizacije.
U Njemačkoj se tako krovna obrtnička komora i vodeće nacionalne kulturne institucije otvoreno udružuju pod egidom da obrtništvo i kultura organski pripadaju zajedno. Rad rukama i obrtnički ponos tamo se tretiraju kao psihološki štit modernog čovjeka protiv otuđenja materijalističkog svijeta, zbog čega država preuzima ulogu edukatora. Slično je i u Italiji, gdje talijanski model shvaća da učenje zanata i prenošenje vještina s majstora na učenika nije običan tvornički rad, već stvaranje ljepote i očuvanje zajedništva, zbog čega se aktivno traže porezne olakšice i subvencionirani najmovi za spas tradicije. Naime, u Europskoj uniji mikro, mala i srednja poduzeća čine čak 99 posto cjelokupnog poslovnog sektora, no dok se zapadnoeuropski poduzetnici bune kako bi obranili stečena prava i akumulirani kapital, što pokazuju i prosvjedi tamošnjih poljoprivrednika u Berlinu ili Parizu, hrvatski obrtnik prosvjeduje iz stanja gole ekonomske iscrpljenosti.
S druge strane, trebamo se ipak uvući u kožu čovjeka koji ustaje u pet ujutro, otvara svoju radnju, cijeli dan provodi na nogama, a na kraju mjeseca shvati da je radio za birokraciju koja ga tretira kao poreznu metu. Ovdje više ne govorimo o ekonomskoj statistici, grafikonima inflacije ili proračunskim tablicama, već o čistoj psihologiji i gaženju ljudskog dostojanstva koje pripada svima, pa i onima koji dostojanstvo nemaju. Kad te sustav stisne u kut, kada ti porezi, režije i najamnine proždiru obitelj, a država te pritom guši novim administrativnim lancima poput sidrenih cijena, što svakome razumnom nije ništa drugo nego monetarni cinizam, ekonomski dijalog prestaje. Nastupa frustracija i bijes zbog vlastite nemoći da išta promijeniš.
Taj bijes, zapravo se prelio na zagrebački Zrinjevac 10. listopada 2026. godine, na prosvjed poduzetnika, obrtnika i obiteljskih iznajmljivača pod sloganom Dosta je nameta. Tamo se jasno vidjelo da je politička pristojnost pala pod naletom transparenata Pljačka vam materina, Sjašite više, Fuj nismo kmetovi i Tko radi boji se gladi. Iz gomile su se orili povici koji su jasno ocrtavali psihološki portret ljudi koji su shvatili da nemaju više kamo uzmaknuti. Čelnici udruge SMOI i Glasa poduzetnika poručili su s prosvjeda da im gori pod nogama te da više neće pristajati na ulogu državnih bankomata i kmetova koji trpe državu. Neovisno o tome stoji li iza ovih izjava čelnika udruga stvarna borba ili parcijalni interesi, teško je zanemariti psihologiju čovjeka stisnutog između čekića i nakovnja. Kada voda dođe do grla, donositelji odluka moraju ozbiljno razmisliti i konačno baciti to famozno birokratsko sidro u more, prije nego što ono nepovratno povuče malog poduzetnika na dno.
U jeku jesenje antiinflacijske ofenzive, Vlada se brani brojkama i paketima mjera. Bilo bi nepravedno i neobjektivno reći da država nije učinila ništa, jer Vladine su mjere donijele olakšanje kroz subvencije struje i plina te podizanje praga za ulazak u sustav PDV-a na 50.000 eura, što je u konačnici zaokruženo na 60.000 eura. Za tisuće malih obrtnika, to je značilo ključan financijski predah. Ostajući izvan sustava PDV-a, njihove usluge nisu morale preko noći poskupjeti za četvrtinu proračunskog nameta, čime su zadržali konkurentnost i spasili vlastitu likvidnost. No, problem je što te mjere dugoročno djeluju tek kao flasteri na strukturno trulom sustavu. Dok država privremeno fiksira cijenu energije i granicu poreza, svi ostali troškovi poslovanja i uvoznih sirovina nastavljaju divljati, tjerajući obrtnike u novi administrativni labirint kompliciranih digitalnih cjenika.
S druge strane, dok se od obrtnika zahtijeva zamrzavanje cjenika, država ignorira prave generatore inflacije. Tu nije riječ samo o unutarnjim uzrocima, već i o dubokim vanjskim uzrocima koje donosi globalizacija. Jednako težak i dubok udarac obrtništvu nanijelo je sustavno uništenje domaće primarne proizvodnje i prerađivačke industrije. Kada ekonomski sustav postane potpun talac uvoznih lobija, mali obrtnik gubi mogućnost nabave lokalne, cjenovno stabilne sirovine. Sve, od brašna i mesa za kvartovske pekare i restorane, pa do bazičnih materijala za frizere, tekstilne i građevinske obrtnike, danas dolazi s inozemnih tržišta.
Ova visoka uvozna ovisnost stvara izravan inflacijski prijenos. Svako poskupljenje na inozemnom tržištu automatski postaje uvezena inflacija koja izravno udara na domaće obrtnike. Svaki poremećaj u globalnim opskrbnim lancima, svako poskupljenje transporta na razini Europske unije ili suša koja pogađa središnju Europu, preko noći se prelijeva na troškovnu stranu domaćeg poslovanja. Mali poduzetnik u Hrvatskoj nema luksuz velikih korporacija koje mogu ugovarati višemilijunske rabate i skladištiti zalihe za godinu dana unaprijed. Doduše, dio odgovornosti leži i na samim obrtnicima koji zbog generacijskog jaza i povijesnog nepovjerenja izbjegavaju poslovno udruživanje pa sirovine kupuju pojedinačno po najvišim cijenama. Zarobljeni u svakodnevnom operativnom radu i borbi s birokracijom, oni jednostavno nemaju vremena za dugoročne financijske strategije ili digitalizaciju poslovanja. On sirovinu kupuje danas za sutra, po cijenama koje diktiraju strani distributeri, što ga prisiljava na stalno balansiranje na rubu profitabilnosti. Iako je monetarna poluga u rukama Europske središnje banke u Frankfurtu, Vlada u Zagrebu u rukama drži vlastitu fiskalnu politiku kojom može amortizirati ove vanjske inflacijske šokove rezanjem poreza na rad i hitnim obnavljanjem domaće sirovinske baze. Ovo potonje, ruku na srce, zvuči kao znanstvena fantastika, ali bez toga teško će se išta trajno promijeniti.
Uz skupe račune i uvoznu ovisnost, treći, možda i najgori krak obrtničkih škara postalo je tržište rada, koje kroz spiralu rasta plaća dodatno potpiruje inflacijske pritiske. Obrtnici se suočavaju s kroničnim nedostatkom kvalificiranih majstora. Čak i ako uspiju podmiriti skupe režije, suočavaju se s činjenicom da stručni radnici, frizeri, mehaničari, kuhari ili stolari, odlaze u inozemstvo ili u velike korporativne sustave. Ovu realnost na terenu potvrđuju i podaci Državnog zavoda za statistiku za jesen 2026. godine, koji pokazuju da je stopa nezaposlenosti pala na povijesni minimum od svega 4,7 posto. Ta brojka u realnosti ne označava opće blagostanje, već je jasan dokaz da je domaći bazen radne snage presušio i da na tržištu slobodnih majstora više nema. Istovremeno, Hrvatski zavod za zapošljavanje redovito svrstava upravo obrtnička zanimanja na same vrhove lista kritično deficitarnih struka, dok Hrvatska obrtnička komora upozorava da ovaj kronični nedostatak postaje tihi ubojica malog poduzetništva.
Da bi zadržao iole kvalitetnog radnika u takvim uvjetima, mali obrtnik je prisiljen drastično podizati neto plaće kako bi konkurirao inozemstvu. Međutim, hrvatski porezni sustav, koji opterećuje svako isplaćeno davanje kroz doprinose na rad, pretvara taj potez u ekonomsko samoubojstvo za obrt. Dok multinacionalne kompanije te troškove amortiziraju kroz globalne profite, lokalni obrtnik svaki dodatni euro za plaću radnika mora iščupati izravno iz svoje minimalne marže. Kada rastući troškovi rada premaše mogućnosti održivog poslovanja, obrtnik je stjeran u kut i inflacija troškova neizbježno prelazi na krajnje cijene za građane.
Dok Vlada tvrdi da bi smanjenje poreza i doprinosa izazvalo kolaps proračunske blagajne i ugrozilo mirovine, obrtnička matematika govori suprotno. Visoki nameti na rad, gdje država na neto plaću od 1500 eura uzme još 1100 eura, doslovno tjeraju domaće majstore u inozemstvo, ostavljajući državu bez ikakvih prihoda u budućnosti. Smanjenje PDV-a ne bi uništilo proračun, već bi kroz efekt rasterećenja oslobodilo kapital za investicije, veći promet i preživljavanje obrta, čime se ujedno smanjuje i siva ekonomija.
Konačno, zaustavljanje novog zapošljavanja te restrukturiranje javnog sektora, koji broji na desetke državnih agencija i stotine općina, donijelo bi nužno administrativno rasterećenje onima koji stvaraju novu vrijednost. Smanjenje proračunske rastrošnosti izravno bi ublažilo domaće generatore inflacije, jer prevelik i neučinkovit državni aparat troši kapital koji bi inače poticao realnu proizvodnju. Umjesto uvođenja novih propisa i kontrola, poput sidrenih cijena, obrtnici traže učinkovitiji državni aparat i smanjenje proračunske rastrošnosti. Njihov zahtjev nije traženje milostinje, već stvaranje stabilnog poslovnog okruženja u kojem neće biti prisiljeni prebacivati teret rasta troškova na leđa građana. U suprotnom, alternativa neće biti stabilizacija tržišta, već masovno zatvaranje radnji, što u realnosti ne označava samo statistički pad, već trajno gašenje tradicije i slom ljudi koji žele živjeti od rada vlastitih ruku.
Zaključno, možemo reći da je odgovor na pitanje mogu li mali obrtnici preživjeti skupe režije bez podizanja cijena nažalost ne. Realnost jasno pokazuje da se stabilnost tržišta ne može graditi na iscrpljivanju malog čovjeka niti na potpunoj ovisnosti o uvoznim lobijima. Ključ dugoročnog spasa obrtništva ne leži u privremenim Vladinim mjerama, već u obnavljanju domaće primarne proizvodnje i prerađivačke industrije. Tek kada obrtnik dobije priliku nabavljati lokalnu, cjenovno stabilnu sirovinu, moći će amortizirati globalne šokove bez podizanja cijena. Bez obnove vlastite proizvodnje, poreznog rasterećenja rada i smanjenja proračunske rastrošnosti, alternativa neće biti stabilizacija tržišta, već stavljanje ključa u bravu, što u konačnici ne znači samo statistički pad, već trajno brisanje društvenog identiteta i ekonomske samodostatnosti Hrvatske.
Projekt financiran sredstvima fonda za poticanje kvalitetnog novinarstva Agencije za medije
