Piše Snježana Nemec
Luka ima trideset i tri godine i još uvijek spava u sobi u kojoj je proveo adolescenciju. Vrijeme je u njoj nekako zastalo, premda je Luka odavno odrastao.
Točno je 21,00 sati, petnaesti u mjesecu. Ekran mobitela osvjetljava mu lice. Bankovna aplikacija upravo je evidentirala uplatu plaće: 1.450 eura. Nakon podmirenja računa i nekoliko već dospjelih obveza raspoloživo mu je još dvanaest eura.
— Luka, jesi li ugasio bojler? Moramo paziti na skuplju tarifu — dopire majčin glas iz hodnika.
— Jesam, mama.
Ne odgovara joj da je bojler ugasio još prije sat vremena. Nema potrebe. U toj kući svi već znaju što treba gasiti, kada uključivati perilicu i koliko dugo smije gorjeti svjetlo u prostoriji u kojoj nitko ne boravi.
Kada je prije nekoliko godina diplomirao, Luka je vjerovao u prilično jednostavnu jednadžbu: obrazovanje, posao, napredovanje, vlastiti stan. Nije očekivao luksuz. Htio je samo mogućnost da od vlastitog rada živi samostalno, da ne mora roditeljima objašnjavati kada dolazi kući i da jednog dana ima prostor u kojem će sam odlučivati o temperaturi vode, vremenu večere i vlastitom životu.
Nije mu nedostajalo ambicije. Nedostajalo mu je prostora između onoga što zaradi i onoga što mora platiti.
Stanovi su mu postali nedostižni, najamnine su progutale velik dio primanja, a svaka pomisao na samostalnost završavala je novim izračunom. U početku je još planirao. Gledao je oglase, uspoređivao cijene, razmišljao o dodatnom poslu. Poslije je prestao. Ne zato što je odustao od života, nego zato što je umorio samu mogućnost da ga zamišlja.
Njegovi su se planovi postupno smanjivali. Putovanje je postalo nepotreban trošak, izlazak luksuz, a pomisao na obitelj nešto o čemu se više nije razgovaralo. Nije to bila neka velika osobna tragedija, barem ne ona koja bi se mogla prepoznati na prvi pogled. Sve se događalo tiho, kroz niz malih odricanja koja su se s vremenom počela predstavljati kao razboritost.
Luka nije statistička pogreška, niti je njegov položaj posljedica nedovoljne ambicije ili lošeg upravljanja osobnim financijama. On je lice jedne šire promjene u kojoj se rad, čak i kada je obrazovan i redovito plaćen, sve teže pretvara u samostalan i dostojanstven život.
Njegova je priča fiktivna, ali okolnosti koje je oblikuju nisu. Ona je tek ljudsko lice ekonomske stvarnosti koju je lako previdjeti ako je promatramo isključivo kroz postotke, indekse i službene pokazatelje. Jer statistika može zabilježiti rast plaća, zaposlenosti i BDP-a, ali ne može sama odgovoriti na pitanje zašto tridesettrogodišnji čovjek, nakon završenog fakulteta i redovitog zaposlenja, još uvijek ne može započeti vlastiti život.
Upravo zato ovaj niz eseja ne polazi od hladnog jezika statistike, nego od ljudi i njihovih svakodnevnih iskustava. Od onoga što se ne vidi u službenim izvješćima, a određuje kvalitetu života mnogo snažnije nego što smo spremni priznati.
Pogled u budućnost razotkriva najsuroviju istinu koju ćemo morati prihvatiti. Era jeftinog života nepovratno je završena i povratka na stare cjenovne postavke više nema. Živimo u razdoblju trajne skupoće koja nije tek privremeni inflacijski poremećaj, već nova strukturalna normala zapadnog svijeta. Tektonski procesi poput deglobalizacije, u kojoj geopolitički sukobi kidaju jeftine opskrbne lance, te skupe zelene tranzicije koja trajno poskupljuje energetski i građevinski pogon društva, ugradili su visoke troškove u same temelje ekonomije.
Ovaj pogled ili ova činjenica dodatno su zacementirane demografskim urušenjem Europe, u kojem dramatično starenje stanovništva i kronični manjak radne snage trajno podižu troškove rada, što proizvođači i pružatelji usluga izravno prelijevaju na krajnjeg potrošača.
Iluzija da će se cijene u supermarketima, ljekarnama ili na tržištu nekretnina ikada vratiti na predpandemijske razmjere u potpunosti je rasplinuta. Budućnost nam donosi društvo u kojem će temeljna egzistencija ostati strukturalno skupa, a sposobnost pojedinca i države da se prilagode ovom trajnom pritisku odredit će tko će opstati, a tko će biti trajno izbrisan s mape dostojanstvenog života.
Kada se u javnom prostoru analizira ova nova ekonomska zbilja, rasprava se gotovo u pravilu zadržava na razini hladnih brojki i postotaka. No, dugotrajni život pod teretom visokih troškova ostavlja daleko dublje, nevidljive ožiljke. Hrvatska se danas suočava s fenomenom „inflacijskog izgaranja“, stanjem kroničnog, generacijskog stresa koji iz temelja mijenja psihološku i ekonomsku strukturu našeg društva, proždire mentalno zdravlje građana i uništava vjeru u budućnost.
Ekonomska anksioznost postala je tiha epidemija modernih društava, pa tako i Hrvatske. Kada svaki odlazak u supermarket, ljekarnu ili plaćanje režija postane izvor stresa i kalkulacija, ljudska psiha prelazi u obrambeni način rada. Psihološke studije i ankete među mlađom populacijom razotkrivaju surovu zbilju: stalni pritisak skupog života uzrokuje dubok osjećaj nemoći i gubitka kontrole nad vlastitom sudbinom.
Dugoročne psihološke posljedice najvidljivije su u prisilnom odgađanju ključnih životnih prekretnica. Generacija koja je stjerana u kut zbog znanstvene fantastike kupnje stana prisiljena je staviti svoj život na dugotrajno čekanje. Planiranje obitelji, stupanje u brak, osamostaljivanje od roditelja postali su luksuz kojeg se mnogi odriču. Rezultat je društvo prožeto kolektivnim pesimizmom, u kojem se osnovna ljudska potreba za sigurnošću i stabilnošću svakodnevno lomi pod teretom tržišne premoći.
Da ovaj generacijski pritisak više nije samo domena obiteljskih razgovora unutar četiri zida, potvrđuju i znanstvena istraživanja. Institut za društvena istraživanja u Zagrebu već godinama intenzivira rad na problematici stanovanja i mladih, a stručnjaci upozoravaju da stambena nesigurnost ne uzrokuje samo financijski stres, već i duboke emocionalne probleme, osjećaj nemoći i gubitka kontrole nad životom.
Istraživanja među mladima na Jadranu otkrivaju poražavajuću statistiku prema kojoj stambena kriza za čak 91,5% mladih izravno odgađa osnivanje obitelji i osamostaljivanje. Profesor socijalne politike prof. dr. sc. Gojko Bežovan sustavno upozorava da je Hrvatska stambenu politiku predugo prepuštala stihiji tržišta, zbog čega su mladi gurnuti u trajnu nesigurnost, što u konačnici rezultira apatijom i tihim, ali masovnim odljevom najvitalnijeg dijela populacije iz zemlje.
Nalazi sociologa dobivaju svoju nemilosrdnu potvrdu i kroz egzaktnu makroekonomsku računicu. Najnovije analize Europske središnje banke (ECB) potvrđuju da su stambene nekretnine u Hrvatskoj strukturno precijenjene, dok ugledni ekonomski analitičar Velimir Šonje u svojim osvrtima upozorava na ozbiljno pogoršanje pokazatelja priuštivosti stanovanja.
Kada osnovni troškovi hrane i stanovanja progutaju većinu obiteljskog proračuna, domaća ekonomija gubi svoju produktivnu supstancu. Hrvatska proživljava opasnu alokaciju kapitala, i umjesto da se novac investira u proizvodnju, tehnologiju i nova radna mjesta koja stvaraju dodanu vrijednost, kapital se masovno zamrzava u betonu radi obrane od inflacije. To stvara privid rasta kroz BDP, dok u stvarnosti uništava dugoročnu konkurentnost države i stvara porezni sustav koji kažnjava rad, a nagrađuje rentijerstvo. Krajnji rezultat je ekonomska prisila koja najobrazovaniji i najvitalniji dio naše populacije trajno tjera izvan granica zemlje.
Kultura, obrazovanje, osobni razvoj i kreativne investicije prve ispadaju iz umirovljeničkih i radničkih budžeta. Društvo se svodi na model pukog biološkog opstanka, a spoznaja da je u domovini nemoguće izgraditi stabilnu i predvidljivu budućnost trajno cementira slabiji standard.
Ovaj pritisak, međutim, nadilazi granice Hrvatske i prerasta u globalnu krizu povjerenja koja redefinira zapadnu civilizaciju. Diljem Europe i svijeta, višegodišnji val skupog života stvorio je fenomen koji financijski analitičari nazivaju “doom spending”, potrošnja iz očaja. Mladi ljudi u ekonomskim centrima poput Londona, Pariza ili New Yorka, suočeni s činjenicom da su im nekretnine i stabilna budućnost postali posve nedostižni, potpuno odustaju od dugoročne štednje. Sav raspoloživi novac preusmjeravaju u privremene, kratkotrajne užitke, svjesno kapitulirajući pred sustavom koji im je onemogućio stvaranje trajnog doma.
Na globalnoj razini svjedočimo potpunom slomu mita o meritokraciji. Kada obrazovanje, izvrsnost i naporan rad u Njemačkoj ili Americi više ne jamče osnovnu ekonomsku sigurnost, dok spekulativni kapital nesmetano buja, puca osnovni društveni ugovor između pojedinca i države. Razlika je tek u tome što razvijene ekonomije na ovaj pritisak reagiraju kroz duboke političke potrese i otpor, dok se u Hrvatskoj ta tiha kapitulacija pretvara u apatiju, podstanarsko i konačni odlazak preko granice.
Međutim, unutar ovog makroekonomskog stiska rađa se i jedna pozitivna transformacija. Era trajne skupoće prisilila je hrvatsko društvo na nužno triježnjenje i evoluciju. Svjedočimo rađanju nove, financijski pismenije generacije koja odbija biti pasivna žrtva tržišta. Mladi se okreću mikro inovacijama, digitalnim vještinama i alternativnim modelima ulaganja, dok pritisak visokih cijena na policama supermarketa ponovno oživljava izravnu podršku lokalnim OPG-ovima i malim proizvođačima, stvarajući mreže lokalne solidarnosti. Istovremeno, upravo je snažan pritisak osviještene javnosti natjerao sustav na reakciju. Činjenica da su stambena kriza i zaštita potrošača postale centralne teme zakonodavnih procesa dokaz je da apatija gubi bitku protiv artikuliranog zahtjeva za dostojanstvom.
Da bi se ovaj strukturni poremećaj preokrenuo, kozmetičke izmjene više nisu dovoljne i potreban je radikalan, hrabar zaokret koji udara u same temelje rentijerskog modela gospodarstva. Taj se zaokret mora osloniti na četiri ključna stupa.
Prvi je reforma stambene politike, inspirirana uspješnim modelima poput Beča. Država i gradovi moraju preuzeti aktivnu ulogu kroz izgradnju javnog stambenog fonda za priuštivi najam. Istovremeno, stotine tisuća praznih stanova moraju se aktivirati kombinacijom poreznog pritiska na spekulaciju i državnih jamstava za siguran dugoročni najam.
Drugi zaokret je drastično rasterećenje poreza na rad i plaće koje se mora kompenzirati pravednim oporezivanjem akumuliranog kapitala i rentijerstva. Time bi se novac napokon preusmjerio iz nekretninskih balona u produktivnu ekonomiju, tehnologiju i zelenu industriju koje stvaraju stvarnu dodanu vrijednost.
Treće, poticanje produktivne ekonomije znači preusmjeravanje državnih poticaja prema sektorima s visokom dodanom vrijednošću i zadržavanje visokokvalificiranih stručnjaka umjesto oslanjanja isključivo na uvoz jeftine radne snage za niske uslužne djelatnosti.
Četvrto, možda i njavažnije,kao početak je institucionalni rat protiv tržišnih anomalija: Radikalno jačanje zaštite potrošača kroz proaktivno kažnjavanje prešutnih trgovačkih kartela i zakonsku penalizaciju fenomena poput shrinkflationa, uz obvezu transparentnog isticanja svakog smanjenja gramaže na samoj ambalaži proizvoda.
Ova sveobuhvatna istraživačka serija od osam eseja i jednog intervjua s ekonomskim stručnjakom zatvara svoj krug i ogoljuje društveni, ekonomski i moralni mozaik moderne Hrvatske. Stambena kriza koja mlade gura u dužničko ropstvo, tihi udar na dostojanstvo umirovljenika koji važu povrće u gramima, grčevito balansiranje malih obrtnika pod teretom režija, cjenovni apartheid na obali i otocima te legalna pljačka potrošača kroz smanjenje gramaže na policama supermarketa, ništa od navedenog nije izolirani incident. Sve su to logične, neraskidivo povezane stanice istog vlaka koji pokreće promašeni, destruktivni rentijerski model gospodarstva.
Zaključno, kroz svih devet poglavlja ove analize, od bakinih vrtova prebrisanih betonom krupnog kapitala, preko apartmana na moru skrojenih za zapadni standard, pa sve do polupraznih kutija hrane, neprestano se provlačila ta jedna, neumoljiva riječ: međutim. U ekonomskoj i socijalnoj zbilji Hrvatske, to ‘međutim’ postalo je strukturna dijagnoza našeg sustava. Ono označava nepremostiv ponor između trijumfalne političke statistike na papiru i surove realnosti koju domaći čovjek živi svakog prvog u mjesecu.
Zakonodavni procesi pokrenuti u jesen 2026. godine, od najave novog Poreza na nekretnine, preko Zakona o najmu, pa sve do strožih pravila o zaštiti potrošača u 2027. godini, jasan su i hvalevrijedan dokaz da je država pod pritiskom javnosti napokon morala priznati dubinu problema. Ti potezi pružaju prijeko potreban zaokret i iskru nade.
Međutim, puni uspjeh ovih reformi ovisit će o tome hoće li država imati hrabrosti za potpunu demontažu rentijerskog mentaliteta ili će se sve ponoviti kroz kozmetičke izmjene. Bez korjenitog zaokreta prema ekonomiji koja cijeni rad, a oporezuje spekulaciju, najnoviji zakoni ostat će samo još jedno mrtvo slovo na papiru – još jedno tiho „međutim“ u zemlji koja je svoju budućnost stavila na dugotrajno čekanje.
Projekt financiran sredstvima fonda za poticanje kvalitetnog novinarsta Agencije za medije .
