Saborski zastupnik stranke Drito Nino Raspudić žestoko se osvrnuo na sve češće spominjanje Igora Štimca kao mogućeg čovjeka koji bi mogao okupiti hrvatsku desnicu. Raspudić takav scenarij promatra s velikom sumnjom i tvrdi da bi se iza priče o „ujedinjavanju desnice“ zapravo mogao kriti pokušaj očuvanja HDZ-a na vlasti. O tome je govorio u emisiji Briefing, u razgovoru s Borisom Orešićem za Jutarnji list.
Komentirajući političke kombinacije koje bi se mogle pojaviti uoči sljedećih izbora, Raspudić je priču o Štimcu kao mogućem ujedinitelju desnice opisao vrlo oštro.
„Tipična udbaška prevara dubokog HDZ-a“, formulacija je kojom je opisao cijeli scenarij.
Pritom nije ustvrdio da je Igor Štimac osobno dio takvog plana niti da je već pristao na politički angažman. Raspudić kaže kako u ovom trenutku ne zna hoće li Štimac prihvatiti takvu ulogu ili će se pojaviti netko drugi.
Ipak, očekuje da će se pred izbore ponovno pojaviti snažan pritisak za okupljanje desnih stranaka i političkih aktera oko jednog kandidata ili političkog projekta.
Prema njegovoj interpretaciji, u tome bi važnu ulogu mogli imati mediji i javni akteri koje naziva „pseudodesnim medijskim telalima“. Njihova bi poruka, tvrdi Raspudić, bila da svatko tko odbije pristati uz takvu političku konstrukciju zapravo razbija i slabi hrvatsku desnicu.
Raspudić upravo u tome vidi političku zamku.
Smatra da bi se takvom kampanjom biračima pokušalo nametnuti uvjerenje da je jedini način za okupljanje desnice prihvatiti unaprijed ponuđenog političkog lidera, dok bi se protivnike takvog modela optuživalo da svojim ponašanjem zapravo omogućuju pobjedu političke ljevice.
Raspudić, međutim, tvrdi suprotno – da bi takav model, prema njegovu mišljenju, mogao djelovati kao „osigurač“ za ostanak sadašnjeg HDZ-a na vlasti.
„Tko ne pristaje na tu igru… on razjedinjuje desnicu“, opisao je logiku za koju očekuje da bi se mogla pojaviti pred izbore.
Na kraju je izrazio nadu da birači neće ponovno prihvatiti takav politički obrazac, rekavši kako se nada da neće biti dovoljno naivnih ljudi koji će u takvu priču ponovno povjerovati.
Raspudić je pritom vrlo kritičan i prema samom HDZ-u. Kaže da se boji kako je HDZ postao „nepopravljiva politička struktura“. Podsjetio je da je nakon Tomislava Karamarka došao Andrej Plenković kao, kako kaže, europsko i umivenije lice stranke, ali smatra da se način funkcioniranja HDZ-a nije bitno promijenio.
Drito, poručuje Raspudić, nije osnovan kako bi popravljao HDZ niti kako bi mu omogućio ostanak na vlasti. Istodobno tvrdi da njegova stranka neće podržavati ni vlast koja bi provodila politike koje smatra lijevima i nespojivima s njihovim političkim vrijednostima.
Raspudić smatra kako se hrvatskim biračima pokušava stvoriti dojam da postoje samo dvije mogućnosti – sadašnji HDZ ili lijevi politički blok.
Upravo zbog toga smatra da na političkoj sceni postoji prostor za novu opciju koja neće biti vezana ni uz jednu od tih dviju strana.
Govoreći o drugim mogućim političkim preslagivanjima, Raspudić se osvrnuo i na Orsata Miljenića. Znakovitim smatra što se Miljenić posljednjih mjeseci češće pojavljuje u javnosti, šalje otvorena pisma i komentira različite političke teme.
Raspudićeva je procjena da bi dio ljevice mogao tražiti osobu koja nije toliko politički potrošena i koja bi bila prihvatljivija biračima centra od sadašnjeg vodstva SDP-a. Naglasio je pritom da je riječ isključivo o njegovoj „slutnji“.
Govorio je i o aferi s otpadom u Gospiću, za koju smatra da bi mogla predstavljati dugoročan politički problem za Vladu jer, za razliku od nekih drugih afera, fizički problem otpada neće nestati iz javnosti.
Najavio je i obraćanje Europskoj komisiji, tvrdeći da su u slučaju postupanja s otpadom prekršeni europski propisi.
Raspudić zaključuje da je Hrvatskoj potrebna promjena vlasti i političkog modela. Njegova poruka vezana uz Igora Štimca pritom je posebno jasna – prema svakoj novoj inicijativi koja se pred izbore pojavi pod sloganom „ujedinjenja desnice“ treba, smatra on, gledati s velikim oprezom, jer iza nje, prema njegovoj interpretaciji, može stajati sasvim drugačiji politički cilj.
