Piše Tanja Belobrajdić za Hrvatska uživo
Je li profesija ikada samo profesija, a nečiji rad samo posao u našoj hrvatskoj zbilji? Povijest i sadašnjost pokazuju da nisu i da svaki izbor, kao i potpis na ugovor, nosi svoju cijenu. No, u usporedbi nekadašnjih i današnjih odluka, kako u sportu tako i u kulturi, postoji golema, dramatična razlika u kontekstu. Ta se razlika zove – sloboda izbora.
Svlačionica prekinutih snova
Pred vama je sačuvana, crno-bijela fotografija mladih nogometaša NK Borovo iz osamdesetih godina. Dečki koji su dijelili istu svlačionicu, trčeći za istom loptom, dijelili mladenačke snove i stajali jedan do drugoga. Iz današnje perspektive, ova slika nije samo sportski zapis – ona je svjedočanstvo o tome kako je rat u sekundi presjekao žive ljudske veze i odveo ih na potpuno suprotne strane života, smrti i povijesti. Iako je na fotografiji još osoba koje je bolno dotaknuo rat, zadržat ću se na nekim od ovih mladića:
Prvi slijeva (u gornjem redu) je Saša Đuđar. Miran i omiljen dečko, svestrani sportaš i padobranac. Kada je počeo rat, ostao je braniti svoje Sajmište. U jesen 1991. u vukovarskoj ratnoj bolnici, pod udarima granata, dobio je kćer Emiliju. Snimka na kojoj umoran i ranjen u glavu ljubi svoju dvadeset dana staru djevojčicu prije nego što će ga odvojiti od obitelji, obišla je svijet. Zarobljen je živ, odveden na Ovčaru i mučki ubijen. Imao je samo 23 godine.
Treći slijeva (u gornjem redu) je Boris Pšenica. Dobričina i veseljak iz Borova naselja. Kad ga je majka u kolovozu ’91. molila da ode s njom u Zagreb, odgovorio joj je proročanski: “Netko mora i poginuti za Hrvatsku”. Krajem studenoga odbio je otići u proboj jer nije htio ostaviti svoje prijatelje na položaju. Pronađen je izrešetan na dnu podrumskih stepenica na posljednjem položaju. Imao je samo 23 godine. Njegov otac Ivan proveo je ostatak života tražeći kosti svoga sina i druge nestale djece, te je od te tuge i preminuo.
Dolje, ispod Saše, čuči Tomislav Šestan. Bio je golman. Pripadnik legendarnog Turbo voda s Trpinjske ceste, zarobljen i posljednji put viđen u Borovu Selu. Njegovo tijelo ni danas nije pronađeno. Njegova majka Marija i dalje se nada: “Jako mi je žao što ne znam gdje je Tomislavov grob. Željela bih ga pokopati dostojno čovjeka i moliti se Bogu na njegovu grobu, za pokoj njegove dobre i plemenite duše“.
Između Saše i Borisa, drugi slijeva u gornjem redu, stoji Siniša Mihajlović. Mladić iz Borova naselja koji je tih godina otišao putem svjetske nogometne slave. Dok su se nad životima njegovih prijatelja i suigrača Saše, Borisa i Tomislava nadvijali prvi krvavi oblaci vukovarskog pakla, on je s Crvenom zvezdom osvajao Kup prvaka u Bariju. U godinama koje su uslijedile, dok su dvojica njegovih suigrača bila već odavno pokopana, a za trećim se još uvijek (i danas) bezuspješno tragalo, on je iz udobnosti talijanske nogometne elite lamentirao o ratu, gradeći narativ o vlastitoj žrtvi.
Da o Saši, Borisu i Tomislavu ne pišu pojedinci koji ih odbijaju prepustiti zaboravu, javnost o njihovim sudbinama ne bi ništa znala, ostali bi tek bezimene brojke u statistikama rata. S druge strane, smrt sportske zvijezde – koja je uz to imala politički i svjetonazorski krajnje sporne stavove prema agresiji na rodni grad – pretvorila se u dane nacionalnog žalovanja.
U njihovim sudbinama nemoguće je ne uočiti duboki moralni paradoks: onaj tko je izabrao karijeru i odlazak, danas uživa status ikone. Mada je malo vjerojatno, ali ne i nemoguće da bi, u slučaju njegova ostanka, bili na istoj strani barikade, sustav vrijednosti svejedno ostaje poremećen. Dok je Mihajlović i nakon smrti pod reflektorima, dečki koji su branili svoj dom, ostali su zakopani u tišini i anonimnosti. Očekivano, prema iskrivljenim mjerilima modernog svijeta, ali duboko nepravedno.
Gledajući ovu fotografiju, nemoguće je pobjeći od tjeskobnog pitanja – što bi bilo s njima da rat nije brutalno prekinuo njihovu mladost? Da su, umjesto ostanka, izabrali neke druge puteve… Bi li danas i oni ostvarili velike sportske karijere, izgradili obitelji, gledali svoju djecu kako odrastaju i dočekali unuke? Ta bolna misao nadilazi Vukovar i ove mladiće; to je univerzalna tuga za jednom cijelom generacijom čiji su snovi i potencijali ugašeni prije nego što su uopće dobili priliku procvjetati. Kroz medijski pljesak koji odlazak i šutnju proglašava kozmopolitizmom, dok obranu vlastitog praga tretira kao neželjenog gosta koji je na otmjenu zabavu upao u blatnjavim čizmama i sad svima kvari raspoloženje, apsurdno se podcjenjuje i relativizira žrtvu svakog Saše, Borisa i Tomislava, kao da je njihova odluka bila tek krivi poslovni potez, a ne čin čiste hrabrosti.
Ovo nije tekst kojim želim umanjiti Mihajlovićevu sportsku slavu – to je ionako nemoguće, a povijest je njegove rezultate na terenu već odavno zapisala. Ovo je tekst namijenjen onima koji čuvaju sjećanje, ali i svakome tko u površnosti današnjeg vremena olako prelazi preko bliske prošlosti – da ga podsjeti na cijenu slobode koja je skupo plaćena, a koju danas tako olako uzimamo zdravo za gotovo. Dokle god o njima razgovaramo, njihova žrtva i njihova imena žive. Možda jesmo generacija koja je poznavala i slavne, ali smo 1991. godine stajali rame uz rame s divovima.
„Samo radim svoj posao“ – Od gubitka glave do gubitka obraza
Isti taj mehanizam selektivnog pamćenja i moralnog jaza gledamo i u našoj kulturi. Tijekom Drugog svjetskog rata, mnogi kulturni djelatnici našli su se u raljama nemilosrdnih povijesnih okolnosti, gdje je reći „ne“ često značilo smrtnu presudu. Pa ipak, sudbine umjetnika nakon 1945. pokazuju sav užas kasnijih ideoloških čistki.
Vrhunski umjetnici, poput pjevača Andrije Konca – najpopularnijeg domaćeg pjevača četrdesetih godina prošloga stoljeća, koji je nakon ulaska novih vlasti u Zagreb u svibnju 1945. doslovno preko noći nestao bez traga i groba – platili su strašnu cijenu, a istinska kulturna tragedija je i sudbina patera Petra Perice, autora najpopularnijih hrvatskih vjerskih pjesama „Do nebesa nek se ori“ i „Zdravo Djevo“. Njega su partizani u listopadu 1944. godine, odmah po ulasku u Dubrovnik, bez ikakva suđenja odveli na otočić Daksu i mučki strijeljali zajedno s desecima drugih intelektualaca. Mnogima drugima uništene su karijere, a doživotne zabrane nastupanja bile su svakodnevica. Brojni intelektualci, poput dugogodišnjeg predsjednika Matice hrvatske Filipa Lukasa, osuđeni su na montiranim komunističkim procesima u odsutnosti. Iako ne postoji nijedan dokaz da su osobno sudjelovali u zločinima ili držali pušku, sudilo im se zbog „ideološkog djelovanja“.
Osim samih umjetnika, žrtvama tog vremena postali su i istaknuti članovi tadašnjeg društvenog i znanstvenog života koji su bili duboko povezani s kulturnom elitom. Najpotresniji primjer je sudbina uglednog zagrebačkog neurologa dr. Đure Vranešića. On je u svojem sanatoriju na Zelengaju riskirao život skrivajući i spašavajući ikonu hrvatske književnosti, Miroslava Krležu te još nekoliko desetaka ljevičarskih intelektualaca. Unatoč tome što su Krleža i drugi preživjeli svjedočili u njegovu korist, nove su vlasti Vranešića proglasile krivim zbog političkog djelovanja u strukturama NDH i osudile ga na smrt. Kazna je izvršena strijeljanjem u siječnju 1946. godine, iako je Krleža osobno putovao u Beograd i molio najviši partijski vrh za život čovjeka koji mu je spasio glavu.
Čak i danas, u 21. stoljeću, zbog crno-bijelog povijesnog narativa i ideološke isključivosti, u javnom se prostoru svjesno briše i prešućuje vrhunski kulturni ili znanstveni doprinos brojnih ljudi poput dr. Vranešića. Umjesto pravednog vrednovanja njihove ljudskosti i žrtve u nemogućim vremenima, sustav ih i dalje ostavlja u sjenipovijesne nepravde, jer se smatra da su samim pokušajem preživljavanja, dali legitimitet režimu.
S druge strane, danas svjedočimo tome da etablirane hrvatske glumačke zvijezde, poput Renea Bitorajca i njegovih kolega, u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj prihvaćaju uloge u filmu „Zlatni rez ’42“ – (Djeca Kozare) redatelja Lordana Zafranovića – autora koji kroz svoje projekte vlastitom narodu sustavno nameće teške ideološke diskvalifikacije.
Taj je projekt u potpunosti financiran iz proračuna Republike Srbije, odnosno tamošnjeg Filmskog centra, a plasira se u jeku političkih kampanja beogradskog režima s očitom svrhom državne propagande. Riječ je o prokušanom i ciničnom mehanizmu: država koja je 1991. godine izvršila krvavu agresiju na Hrvatsku, danas obilno investira u teme iz daleke prošlosti kako bi u regionalnoj javnosti oprala vlastitu, blisku agresorsku povijest. Taj mehanizam skretanja fokusa dobro je poznat i s domaće političke scene. Čelnici SDSS-a redovito polažu vijence za događaje iz Drugog svjetskog rata, koristeći selektivno pisanu povijest kao štit od suočavanja s odgovornošću za 1991. godinu. Nametanjem fokusa na NDH, službeni Beograd – uz svesrdnu pomoć lokalnih etnobiznismena – pokušava amnestirati vlastitu ulogu u razaranju Vukovara i ostatka Hrvatske.
Dok određeni kulturni i medijski „krugovi“, predvođeni portalima poput Novosti koji su Zafranovićev rad već unaprijed proglasili „remek-djelom“, iza paravana “umjetničke slobode” sasvim izvjesno pripremaju teren za uobičajenu krilaticu kako je „umjetnost iznad politike“, a uloga hrvatskih glumaca „vrhunski umjetnički doprinos“, taj izgovor ovdje gubi svaki smisao. Ovi današnji glumci nisu ustrašeni i gladni građani koji moraju igrati predstave pred okupatorom da bi spasili živu glavu u diktaturi. Oni su financijski osigurani, popularni i slobodni ljudi. Njihovo sudjelovanje u projektima države koja i danas agresivno odbija pružiti informacije o lokacijama masovnih grobnica i naših nestalih, države s kojom imamo duboke, teške i neriješene rane iz Domovinskog rata, nije stvar preživljavanja, nego potpuno slobodne, svjesne poslovne i moralne odluke. U demokraciji, u kojoj imaš luksuz birati za koga i što ćeš raditi, prihvaćanje uloga u srbijanskim političko-propagandnim projektima koji bacaju ljagu na tvoju vlastitu domovinu postaje isključivo stvar osobnog obraza.
Dvostruki standardi: Rade Šerbedžija i Sven Lasta
Ovaj poremećeni sustav vrijednosti u hrvatskoj kulturi možda se najbolje vidi na povijesnom primjeru dvojice glumačkih velikana. Pokazuje nam kako je nekome krivi izbor donio sve, a nekome pravi izbor donio zaborav.
Rade Šerbedžija napustio je Zagreb 1991. godine i otišao u Beograd. Tamo je snimio film „Dezerter“, projekt u kojem su se koristili kadrovi razrušenog i okupiranog Vukovara, dok su njegovi preživjeli stanovnici proživljavali pakao logora i progonstva. Unatoč tome, Šerbedžija se u Hrvatsku trijumfalno vratio. Dobio je na korištenje Brijune, država i lokalne vlasti ga godinama obilno financiraju, a u javnom je prostoru zaštićeni simbol samozvane „napredne“ elite. Pritom godinama izražava čuđenje i konsternaciju što nailazi i na osudu u javnosti, pokazujući potpuno sljepilo za duboku povrijeđenost naroda čije je rane svjesno ignorirao.
S druge strane stoji Sven Lasta. Glumački velikan koji je u ljeto 1991. godine, u 66. godini života i nakon dva preživjela infarkta, zamijenio kazališne daske rovom. Otišao je kao dragovoljac na jedno od najtežih ratišta u Sunju i tamo s braniteljima, proveo 14 mjeseci s puškom u ruci, zaradivši nadimak “sunjski Deda” i “Glumac”. Svoj ratni put nastavio je u Bosanskoj Posavini, gdje ga ni ranjavanje nije zaustavilo u borbi za slobodu i ideale, koju je vodio sve do smrti 1996. No, kako danas stoji njegova baština? Dok Šerbedžija i dalje puni dvorane i uživa beneficije na Brijunima, Sven Lasta se u hrvatskim medijima i kulturnim institucijama jedva i spominje. Nema nacionalnih spektakala njemu u čast, nema državnih povlastica za očuvanje njegova glumačkog imena, a mlađe generacije rijetko uopće znaju tko je bio čovjek koji je vlastiti život stavio na kocku za njihovu slobodu.
U hrvatskom kulturnom i medijskom prostoru stvoren je apsurdan sustav vrijednosti u kojem se domoljublje i izravna žrtva u ratu često guraju na marginu ili etiketiraju kao “nacionalizam”, dok se politički oportunizam, odlazak u Srbiju ’91. ili naknadno antiratno ljevičarenje, nagrađuju medijskim prostorom i statusom nedodirljivih ikona. Povijest se na ovim prostorima neprestano ponavlja, ali s jednom strašnom devijacijom modernog društva: danas je u Hrvatskoj profitabilnije izgubiti obraz nego zadržati ideale. Bitorajac i njegovi kolege sada svjesno koračaju istim onim utabanim putem kojim su prošli njihovi prethodnici, računajući na to da sustav i mediji takve izbore brzo peru i bogato nagrađuju. No, izvan tog estradnog i političkog balona, ostaje onaj tihi, prešućeni dio njihova vlastita naroda – onaj koji ne pati od amnezije i koji njihove izbore nikada neće zaboraviti.
