Piše: Snježana Nemec
Jutro počinje tiho, gotovo skrušeno, uz prepoznatljiv zvuk sitnog novca koji se prebire pod prstima u polumraku kuhinje. Dok se grad budi u bjesomučnoj trci za produktivnošću i profitom, starija generacija vodi svoju samotnu bitku s brojevima. Svaki račun je ovdje neprijatelj.
Onaj tko nije okusio mirovinu, teško će razumjeti težinu te svakodnevice, kao i samu činjenicu starosti koja je danas postala smetnja, nepoželjna, gotovo devijantna kategorija. I nije ta percepcija rezervirana samo za politiku kojoj su umirovljenici proračunski teret, ona pripada svima koje je današnja globalizacija samljela u tom istom kalupu, oduzevši im razumijevanje i empatiju. Teško je o tome uopće pisati, a kamoli zainteresirati druge, jer mlađe generacije misle da su još daleko od svoje jeseni života. No vrijeme teče neumoljivo. Dok se okrenu, već će se naći na tom istom mjestu. Tada se percepcija naglo mijenja jer su u pitanju njihovi vlastiti životi, ali tada je već kasno ako se danas nešto ne promijeni.
Dok se političke elite u blještavilu kamera redovito osvrću na postotna usklađivanja mirovina i pakete pomoći, gola matematika umirovljeničkog džepa razotkriva razmjere ozbiljnog socijalnog debalansa i dramatičnog cjenovnog pritiska na stariju populaciju. Za veliku većinu starije populacije, inflacija nije apstraktni makroekonomski pojam, već svakodnevna, grčevita borba na blagajnama supermarketa i pred šalterima ljekarni.
Stvarni izazov skriva se u strukturi primatelja. Naime, više od 227.000 umirovljenika u Hrvatskoj prima najnižu mirovinu koja iznosi svega 308 eura mjesečno. Ako se kriteriji prošire na službenu liniju siromaštva Državnog zavoda za statistiku, koja iznosi oko 490 eura za samca, dolazi se do podatka da više od 600.000 ljudi prima mirovinu s kojom je dostojanstven život u tekućoj 2026. godini iznimno otežan. Kada se u obzir uzme da u zemlji živi oko 1,2 milijuna umirovljenika, to znači da više od polovice ukupne starije populacije mjesec provodi u stalnoj neizvjesnosti i borbi za materijalnu egzistenciju.
Ovaj pritisak na mirovinski sustav generacijske solidarnosti dodatno je naglašen nepovoljnim omjerom od svega 1,3 radnika na jednog umirovljenika, zbog čega se cijeli mehanizam isplata stalno oslanja na proračunska davanja.
Monetarni cinizam i usklađivanje mirovina na valu inflacije
Dvaput godišnje, prema zakonskoj formuli, država provodi takozvano “usklađivanje mirovina” s rastom plaća i inflacije. Taj birokratski ritual redovito prati pobjednički politički narativ o brizi za stariju populaciju, dok u stvarnosti taj proces predstavlja čisti monetarni cinizam. Kada država objavi usklađivanje od nekoliko postotaka, to za umirovljenika s najnižim primanjima u praksi znači povećanje od svega 10 do 18 eura mjesečno.
Ova povišica pretvara se u teatar apsurda onog trenutka kada umirovljenik zakorači u prvu samoposlugu ili ljekarnu. Inflacijski val već je mjesecima unaprijed pojeo svaku potencijalnu korist tog usklađivanja. Dok vlast ponosno broji iznose dodijeljene najranjivijima, cijene na policama rastu u eurima. Taj postotni rast mirovina zapravo je tržišni ekvivalent gašenju šumskog požara čašom vode jer ne pokriva čak ni kumulativni skok cijene osnovnog polubijelog kruha i kile sira, ostavljajući stariju populaciju u stalnom programiranom minusu.
Upravo zbog toga, kroz zahtjeve umirovljeničkih udruga ove jeseni i kroz službene programe i apele Sindikata umirovljenika Hrvatske traži se hitno uvođenje modela prema kojem bi se manje mirovine usklađivale po većoj stopi. Sadašnji sustav, u kojem svi dobivaju isti postotak, matematički je nepravedan, pogoduje onima s visokim menadžerskim mirovinama, i životno jer potpuno promašen.
Hrvatski mirovinski mehanizam kao da se u praksi vodi onom starom latinskom: ‘Quod licet Iovi, non licet bovi’ – što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu, svidjelo se to nekome ili ne.
Ljekarne kao poprište tihog udara
Umirovljenička svakodnevica zarobljena je u okrutnim škarama dvije apsolutne biološke potrebe. To su hrana i zdravlje. Ljekarne su postale poprište najtežeg cjenovnog udara. Iakose voli naglašavati kako je većina esencijalnih lijekova na “osnovnoj listi” HZZO-a besplatna, stvarnost iza farmaceutskog pulta govori sasvim drugačiju priču, jer lijekovi s takozvane dopunske liste zahtijevaju stalne i sve veće novčane nadoplate.
Štoviše, inflacija je najbrutalnije pogodila bezreceptne lijekove, sirupe protiv kašlja, kapi za oči, kreme za zglobove i bazične vitamine – artikle koje stariji ljudi moraju svakodnevno koristiti kako bi održali minimalnu kvalitetu života, a čije su cijene tiho skočile za 20 % do 40 %.
Školski primjer ove zdravstvene zamke je borba oboljelih od šećerne bolesti. Dok država deklarativno pokriva inzulin, modernije generacije lijekova i tableta za dijabetes redovito završavaju na listama za nadoplatu, tjerajući umirovljenike da izdvajaju i po dvadeset eura po kutiji kako bi sačuvali bubrege i srce. Još veći problem su rigorozne i restriktivne državne kvote za medicinska pomagala. Kada umirovljenik potroši minimalan broj trakica za mjerenje šećera koje mu odobri HZZO, osuđen je kupovati nove kutije na slobodnom tržištu, gdje cijene pod utjecajem inflacije divljaju preko 25 eura po pakiranju.
Povrh svega, cinični krug se zatvara u samoposluzi gdje je dijabetička prehrana bogata svježim povrćem i nemasnim mesom postala cjenovni luksuz, pa su najsiromašniji umirovljenici prisiljeni kupovati najjeftiniji bijeli kruh i prerađevine s akcije, svjesno pumpajući vlastiti šećer u krvi jer za zdrav život jednostavno nemaju novca.
Ovaj proces, međutim, nije samo hrvatski specifikum, već dio globalnog trenda. Svjedočimo dobu u kojem medicina ubrzano postaje personalizirana, visokotehnološka i iznimno skupa. Razvoj pametnih lijekova, genskih terapija i ciljanih onkoloških tretmana prilagođenih pojedincu košta milijarde dolara, a njihove stratosferske cijene javni zdravstveni sustavi više ne mogu pratiti. Dugoročno gledano, to vodi prema potpunoj humanitarnoj kapitulaciji, odnosno trajnoj eliminaciji modernog zdravstvenog sustava za one sa slabijim imovinskim stanjem. Kvalitetna zdravstvena skrb u cijelom svijetu prestaje biti temeljno ljudsko pravo i javno dobro, pretvarajući se u komercijalni luksuz i privilegiju bogate elite, dok su sirotinja i starija populacija osuđene na trome, osiromašene javne bolnice i bazične, zastarjele terapije.
Kada u takvom sustavu umirovljenik sa svojih 308 eura mjesečno mora izdvojiti 40 ili 50 eura samo za nadoplate recepata, kupnju dodatnih trakica i osnovnu medicinsku njegu, njegova ionako jadna kupovna moć za hranu biva prepolovljena. Zdravlje u Hrvatskoj ubrzano prestaje biti ustavno pravo i postaje komercijalni luksuz dostupan samo eliti, dok većina starijih doslovno mora donijeti odluku i birati hoće li platiti tablete za srce ili kupiti hranu.
Lovci na popuste iz nužde
Kako bi preživjeli ovaj inflacijski teror, hrvatski umirovljenici su pod prisilom pretvoreni u ekonomske forenzičare i profesionalne lovce na akcijske kataloge. Trgovačke “akcije” za njih nisu stvar izbora ili pametne kupnje, već jedini preostali mehanizam opstanka. Ova populacija provodi sate križajući šarene letke, memorirajući u kojem je lancu svinjska mast jeftinija za trideset centi, a u kojem je toaletni papir na popustu.
Ova potraga za preživljavanjem krije i duboku zamku srozavanja kvalitete proizvoda na tržištu, što ekonomisti nazivaju skimpflacija. Podaci i analize Sindikata umirovljenika Hrvatske zorno ogoljuju tu stvarnost. Prema izračunima sindikalnih košarica za tekuću 2026. godinu, bazična samačka potrošačka košarica koja pokriva samo osnovnu hranu i minimalne režije iznosi oko 331 eura. Taj podatak razotkriva dramatičan strukturni ponor: minimalna potrošačka košarica u Hrvatskoj veća je od najniže mirovine koja iznosi 308 eura.
S druge strane, ubrzana digitalizacija trgovačkih lanaca stvorila je novi, tihi zid diskriminacije unutar ove utrke za preživljavanjem. Moderne “akcije” i najbolji popusti sve se brže sele s papirnatih letaka u mobilne aplikacije, digitalne kupone i QR kodove. Za prosječnog umirovljenika, koji često koristi bazični mobitel s tipkovnicom ili uopće nema pristup pametnom telefonu i internetu, ta tehnološka tranzicija predstavlja izravnu financijsku kaznu. Nemogućnost navigacije kroz komplicirane aplikacije trgovačkih lanaca u praksi znači da umirovljenici na blagajnama plaćaju višu cijenu za iste namirnice u odnosu na mlađe, tehnološki pismenije kupce. Da bi ostvarili popust na bazične artikle poput ulja, kave ili deterdženta, kupci moraju skenirati digitalni kupon unutar aplikacije, što pametni telefon pretvara u propusnicu za jeftiniji život. Digitalna isključenost tako u hiperkapitalističkom okruženju prestaje biti tek generacijski jaz u informatičkoj pismenosti i postaje vrlo opipljiv, diskriminatorni porez na starost i tehnološku nemoć.
Svjedočanstva umirovljenika, zabilježena u anketama, digitalnim komentarima ispod televizijskih anketa i reportaža te u javnim ispovijestima na portalima, u glasilima i na službenim raspravama Sindikata umirovljenika Hrvatske, bolno ogoljuju tu stvarnost. Autorica ovog teksta, kroz vlastiti svakodnevni život i stalnu, izravnu komunikaciju, neprekidno razgovara s drugim umirovljenicima koji dijele istu sudbinu. Ti gorki razgovori na tržnicama i pred blagajnama razotkrivaju nevjerojatan cjenovni apsurd. Naime, industrijsko meso iz uvoza na akcijama je jeftino, dok su bazično povrće i domaća riba postali nepriuštivo skupi. Jedna sugovornica iz okolice Zagreba tako priznaje da blitvu i krumpir na tržnici važe u gramima jer su postali skuplji od svinjetine, dok sedamdesetogodišnji samac svjedoči kako je komad svježe ribe na ribarnici za njegovu mirovinu postao čista znanstvena fantastika. O tome da se umirovljenik počasti nečim boljim, nekim sitnim gastronomskim luksuzom, s primanjima od 308 eura bolje je ni ne govoriti.
Budući da su svježe, domaće i kvalitetno meso, voće i povrće na policama postali cjenovno nedostižni, umirovljenici su prisiljeni kupovati najjeftinije, visokoprerađene proizvode treće klase, pune aditiva, loših masnoća i jeftinih zamjenskih sastojaka. Trgovački lanci tako kroz lažne popuste dresiraju najranjivije slojeve društva da kupuju hranu lošije kvalitete koja im dugoročno narušava zdravlje, čime ih ponovno vraćaju u redove pred ljekarnama. Ovi lažni popusti nisu samo stilska figura. Naime, nalazi Državnog inspektorata redovito razotkrivaju nepoštenu poslovnu praksu u kojoj su „akcijske” cijene zapravo jednake ili čak više od najniže cijene u prethodnih mjesec dana. Trgovci crvenim etiketama manipuliraju percepcijom, dok se iza kulisa odvija tiha degradacija receptura
Poniženje u kojem stariji ljudi hodočaste iz jednog supermarketa u drugi, snalazeći se s komadićima jeftine salame i suhim kruhom, konačna je presuda rentijerskom modelu ekonomije koji je vlastiti narod pretvorio u taoca korporativne pohlepe.
Druga strana medalje
U potrazi za objektivnošću, Vladi i jedinicama lokalne samouprave mora se priznati da kroz jednokratne pakete pomoći i privremene dodatke pokušavaju amortizirati ovaj teški makroekonomski udar. Isplate državnih energetskih dodataka, kao i prigodnih božićnica i uskrsnica koje isplaćuju gradovi i općine iz svojih proračuna, privremeno su spriječile potpuni financijski kolaps tisuća kućanstava. Veliki gradovi poput Zagreba, Splita ili Rijeke redovito izdvajaju milijune eura kako bi pred blagdane ubrizgali barem malo financijskog kisika u novčanike najsiromašnijih.
Međutim, ekonomska struka opravdano upozorava da su ti potezi tek kratkoročni proračunski flasteri na dubokoj, otvorenoj rani sustava koji ujedno stvaraju ogromnu regionalnu nepravednost. Standard hrvatskog umirovljenika tako je postao talac njegove adrese stanovanja, i onaj tko ima sreću živjeti u bogatijem gradu dobit će solidnu lokalnu blagdansku potporu, dok umirovljenik u siromašnoj i opustošenoj općini ostaje zaboravljen jer lokalna blagajna zjapi prazna.
Državni i lokalni aparati zapravo koriste dio prihoda ostvarenih kroz povećane proračunske priljeve od poreza i PDV-a na skupe artikle kako bi potom dio tog novca redistribuirali u obliku prigodnih davanja. Ti povremeni dodaci pružaju kratkotrajno olakšanje, dok dubinski uzroci ostaju neriješeni. Upravo tijekom jeseni 2026. godine, dok umirovljeničke udruge iščekuju Vladinu odluku o visini novog godišnjeg dodatka na mirovinu, opravdano se javlja strah da će i ta mjera ostati u sferi jednokratne pomoći, umjesto da trajno podigne prenisku mirovinsku bazu.
No, zašto vlast svjesno ostaje u sferi ovih kozmetičkih mjera i tvrdoglavo odbija pokrenuti korjenite, strukturne reforme koje predlažu sindikati?
Odgovor se ne skriva u neznanju, već u pragmatičnom strahu od otvaranja tri opasna fronta s međunarodnim institucijama i kreditorima, čija pravila država ne smije kršiti.
Prvi i najbrži udarac stigao bi iz Bruxellesa. Radikalno i trajno podizanje mirovinske baze za stotine tisuća ljudi opteretilo bi proračun do te mjere da bi deficit odmah probio strogu europsku granicu od tri posto BDP-a. Europska komisija bi u tom scenariju bez odgađanja aktivirala takozvanu Proceduru prekomjernog deficita, stavljajući domaće javne financije pod rigorozan vanjski nadzor, uz realnu prijetnju gubitka pristupa ključnim europskim fondovima.
Istodobno, takav bi potez izazvao izravan sukob s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) i OECD-om, institucijama koje u svojim gospodarskim pregledima Hrvatskoj godinama propisuju potpuno suprotnu terapiju, strogu proračunsku štednju, podizanje radne dobi i rezanje ranijih umirovljeničkih prava. Ignoriranje njihovih naputaka bez uvođenja novih, politički nepopularnih poreza na imovinu automatski bi upalilo crveni alarm kod svjetskih rejting agencija. Čim bi Fitch ili Moody’s procijenili da proračun prebrzo troši novac na socijalna davanja koja ne stvaraju novi profit, srušili bi kreditni rejting Hrvatske. Država bi se u tom trenutku našla u financijskom grču, prisiljena zaduživati se na međunarodnom tržištu kapitala po znatno višim i skupljim kamatnim stopama.
U tom kontekstu, politika jednokratnih dodataka, prigodnih božićnica i energetskih paketa zapravo je savršeno proračunat zaklon. Njome vlast kupuje socijalni mir i privremeno smiruje domaće nezadovoljstvo, a pritom pred stranim kreditorima i Bruxellesom zadržava privid fiskalne discipline, ostavljajući sudbinu umirovljenika zarobljenu u vječnom statusu quo.
Zaključno, ovaanaliza razotkriva surovu, ogoljenu zbilju u kojoj inflacija ne djeluje kao apstraktna ekonomska varijabla, već kao tihi likvidator dostojanstva hrvatskih umirovljenika. Ovaj proces u konačnici razotkriva i najmračniju istinu našeg doba. U modernom, hiperkapitalističkom društvu koje slavi isključivo brzinu, produktivnost i bjesomučni konzumerizam, starost je postala duboko nepoželjna kategorija. Onoga trenutka kada čovjek prestane biti stroj za stvaranje profita i postane primatelj mirovine, sustav ga počinje tretirati kao proračunski teret. Inflacija u tom kontekstu služi kao najbrutalniji socijalni filtar i u tišini gura stariju generaciju na marginu preživljavanja, pretvarajući njihove zlatne godine u grčevitu borbu za goli opstanak.
Brojka od 227.000 ljudi koji preživljavaju s minimalnim primanjima stoji kao jasan pokazatelj društvenih nedostataka i potrebe za stabilnijom ekonomskom politikom. Sve dok se usklađivanje mirovina oslanja na matematičke modele koji ne prate realan rast troškova života, ostavljajući udio prosječne mirovine u plaći na razini od oko 46 %, dok se za stotine tisuća radničkih i najnižih mirovina taj udio spušta na kritičnih 30 % do 40 %, starija populacija ostaje izložena riziku siromaštva. Uz tržišta hrane i lijekova koja funkcioniraju uz visoke trgovačke marže, umirovljenička populacija je trajno ugrožena.
Izlaz iz ovog začaranog kruga i obrana od inflacijskog terora ne leže u prigodnim proračunskim flasterima, već u hitnim strukturnim rješenjima. Ono što struka i sindikati predlažu jest uvođenje posebnog „umirovljeničkog indeksa potrošačkih cijena” koji bi pratio stvarnu inflaciju u košaricama najranjivijih, trajno podizanje mirovinske baze na minimalno 50 % prosječne plaće kroz redefiniranje mirovinskog boda, uvođenje trinaeste mirovine te rigorozno ograničavanje trgovačkih marži na esencijalne artikle i lijekove.
Bez korjenite reforme mirovinskog sustava i učinkovitijeg nadzora tržišta, svakodnevna potraga za popustima ostat će jedina stvarna sudbina i borba za goli opstanak generacije koja je izgradila ovu zemlju.
Projekt financiran sredstvima fonda za poticanje kvalitetnog novinarstva Agencije za medije
