Piše: S. Strinavić
Ljudska prava često se mladima predstavljaju kao skup pravnih pojmova koje treba naučiti na nastavi, no ona su mnogo više od toga. Pravo na jednakost, dostojanstvo, slobodu izražavanja, zaštitu od diskriminacije i ravnopravnost spolova svakodnevno se pojavljuje u školi, na fakultetu, radnom mjestu, društvenim mrežama i u odnosima među vršnjacima. Pitanje je, međutim, koliko su mladi u Hrvatskoj svjesni tih prava, koliko ih razumiju i znaju li kako reagirati kada su ona ugrožena.
Ustav Republike Hrvatske već u članku 3. među najviše vrednote ustavnog poretka ubraja slobodu, jednakost, nacionalnu ravnopravnost, ravnopravnost spolova, socijalnu pravdu, poštivanje prava čovjeka, vladavinu prava i demokratski višestranački sustav. To znači da ljudska prava nisu dodatak demokraciji, nego jedan od njezinih temelja.
Za mlade je to posebno važno jer se upravo tijekom školovanja i ulaska u odraslu dob oblikuju stavovi o tome što je prihvatljivo ponašanje prema drugima, gdje završava osobna sloboda, što znači diskriminacija i zašto jednaka prava ne znače da su svi ljudi isti, nego da pred zakonom i institucijama moraju imati jednake mogućnosti i zaštitu.
Znaju li mladi dovoljno?
Podaci pokazuju da postoji znatan prostor za napredak. Studija o mladima Hrvatska 2024., koju je objavila Friedrich-Ebert-Stiftung, a koja obuhvaća mlade od 14 do 29 godina, pokazala je da 38,1 posto mladih vlastito znanje o politici procjenjuje nikakvim ili slabim. Još 36,7 posto smatra ga prosječnim, dok ga samo 24,1 posto procjenjuje vrlo dobrim ili odličnim.
Politička pismenost nije isto što i poznavanje ljudskih prava, ali su ta dva područja usko povezana. Teško je učinkovito štititi svoja prava ako građanin ne poznaje način rada institucija, ne zna kome se može obratiti niti razumije osnovne demokratske mehanizme.
Na isti problem upozorava i pučka pravobraniteljica. U Izvješću za 2025. navodi da se kroz rad institucije vidi kako građani nedovoljno poznaju vladavinu prava, svoja prava, načine njihove zaštite te ljudska prava i jednakost kao društvene vrijednosti. Pravobraniteljica upravo zato naglašava važnost sustavnog obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo.
Građanski odgoj i obrazovanje postoji u hrvatskom obrazovnom sustavu, ali njegova provedba nije jednaka za sve učenike. Pojedine jedinice lokalne i regionalne samouprave uvele su ga kao zaseban izborni predmet, dok se u drugim sredinama sadržaji građanskog odgoja provode kroz različite predmete i međupredmetne teme. Pučka pravobraniteljica upozorava da bi kvalitetni sadržaji o demokraciji i ljudskim pravima trebali biti dostupni svim učenicima, neovisno o tome gdje žive.
To je važna razlika. Mladi koji znaju da Ustav jamči ravnopravnost spolova, primjerice, trebali bi razumjeti i kako se to načelo primjenjuje kada djevojka i mladić konkuriraju za isti posao, kada se nekoga vrijeđa zbog nacionalnosti ili podrijetla ili kada se osobu na društvenim mrežama omalovažava zbog osobne karakteristike.
Od znanja do djelovanja
Svijest o ljudskim pravima ne mjeri se samo poznavanjem zakona. Ona se pokazuje i spremnošću da se reagira kada je ugroženo tuđe dostojanstvo.
Tu podaci daju nešto složeniju sliku. Prema Studiji o mladima Hrvatska 2024., 19,9 posto mladih već je sudjelovalo u aktivnostima organizacija civilnog društva ili volonterskih grupa, 19,6 posto potpisalo je politički zahtjev ili internetsku peticiju, a 15,9 posto sudjelovalo je u prosvjedu. Istodobno, velik broj mladih navodi da takve aktivnosti još nije poduzeo, ali bi bio spreman učiniti ih.
S druge strane, pučka pravobraniteljica u izvješću za 2024. upozorila je na nizak stupanj interesa i sudjelovanja mladih u odlučivanju. Gotovo 60 posto ispitanih mladih navelo je da nije spremno preuzeti političku funkciju, a polovica nije sudjelovala ni u jednom od promatranih oblika neformalne političke participacije.
Ti podaci ne znače da mladi ne mare za društvo. Oni prije pokazuju da između prepoznavanja nekog problema i aktivnog sudjelovanja u njegovu rješavanju postoji veliki prostor koji obrazovanje, institucije, mediji i organizacije civilnog društva mogu pomoći popuniti.
Posebno važan prostor danas su društvene mreže. Mladi na njima svakodnevno susreću rasprave o ravnopravnosti žena i muškaraca, migrantima, nacionalnim manjinama, osobama s invaliditetom, seksualnim manjinama, siromaštvu i drugim društvenim pitanjima. Internet može biti prostor informiranja i građanskog aktivizma, ali i širenja stereotipa, vrijeđanja i dezinformacija.
Zato poznavanje ljudskih prava podrazumijeva i sposobnost razlikovanja neslaganja od diskriminacije. Demokratsko društvo mora omogućiti različita mišljenja, uključujući ona koja su nepopularna ili kritična. No sloboda izražavanja ne ukida dostojanstvo drugih ljudi niti pravo na zaštitu od diskriminacije i nasilja. Upravo razumijevanje te granice jedna je od važnih građanskih kompetencija.
Ravnopravnost se uči i živi
Kod mladih je posebno važno pitanje ravnopravnosti spolova jer se stereotipi oblikuju vrlo rano. Ideje da postoje „muški“ i „ženski“ poslovi, da muškarac mora biti dominantan ili da su briga za djecu i kućanstvo prvenstveno odgovornost žene nisu pravne norme, nego društveni obrasci. Ako se nekritički prenose s generacije na generaciju, mogu utjecati na obrazovne izbore, zapošljavanje, podjelu obiteljskih obveza i odnose između partnera.
Ravnopravnost pritom ne znači brisanje razlika između muškaraca i žena. Ona znači da spol ne bi smio biti razlog zbog kojeg netko ima manje prava, manje mogućnosti ili je unaprijed stavljen u nepovoljniji položaj.
Slično vrijedi i za druge osobine čovjeka. Mladi trebaju razumjeti da se dostojanstvo osobe ne određuje njezinim podrijetlom, vjerom, imovinskim stanjem, zdravstvenim stanjem ili nekim drugim osobnim svojstvom. Hrvatski sustav zaštite od diskriminacije postoji upravo zato da jednakost ne ostane samo deklarativno načelo.
Koliko je to pitanje stvarno, pokazuju i podaci iz sudske prakse. Prema podacima koje je objavila pučka pravobraniteljica, tijekom 2024. godine pred hrvatskim sudovima pokrenuto je 70 novih građanskih predmeta povezanih s diskriminacijom, dok ih je godinu ranije bilo 34. To samo po sebi ne govori je li diskriminacije u društvu više ili manje, ali pokazuje da zaštita jednakosti nije teorijsko pitanje, već predmet konkretnih životnih i pravnih sporova.
Škola ne može biti jedini odgovorni prostor
Razvoj svijesti mladih o ljudskim pravima ne može biti odgovornost samo nastavnika. Obitelj je prvo mjesto na kojem dijete uči kako se postupa prema ljudima koji su drugačiji. Mediji utječu na to kako se prikazuju žene i muškarci, manjine, siromašni, migranti i druge društvene skupine. Političari svojim javnim govorom mogu podizati standard političkog dijaloga, ali ga mogu i rušiti. Organizacije civilnog društva mogu mladima omogućiti da volontiranjem i konkretnim projektima nauče kako izgleda odgovornost prema zajednici.
Institucije imaju dodatnu obvezu pokazati da pravila vrijede jednako za sve. Ako mlada osoba vidi da se na diskriminaciju, nasilje ili govor kojim se poziva na nasilje ne reagira, teško će razviti povjerenje u sustav zaštite prava. Jednako tako, ako vidi da institucije funkcioniraju i da postoje načini zaštite, veća je mogućnost da će ih sutra koristiti i braniti.
Upravo zato obrazovanje o ljudskim pravima ne bi smjelo biti svedeno na pamćenje nekoliko članaka Ustava. Mladi bi trebali znati prepoznati diskriminaciju, razumjeti razliku između prava i privilegije, znati kome prijaviti povredu svojih prava, argumentirano raspravljati s ljudima s kojima se ne slažu i poštovati pravo drugoga na isto dostojanstvo koje traže za sebe.
Društvo u kojem mlada osoba razumije da njezina prava završavaju ondje gdje počinje neopravdano ugrožavanje prava drugoga ima mnogo čvršće temelje od društva u kojem se o ljudskim pravima govori samo prigodno.
Ako želimo da ravnopravnost, jednakost, tolerancija, socijalna pravda i ljudsko dostojanstvo budu stvarne vrijednosti hrvatskog društva, upravo su mladi jedna od najvažnijih skupina kojima ih treba približiti. Ne zato da svi misle jednako, nego upravo suprotno – da nauče živjeti u društvu u kojem se može različito misliti, govoriti i živjeti, a da pritom temeljna prava svakog čovjeka ostanu zaštićena.
Svijest o ljudskim pravima zato počinje znanjem, ali se potvrđuje ponašanjem. Tek kada mladi znaju svoja prava, poštuju prava drugih i razumiju da mogu utjecati na zajednicu u kojoj žive, ustavne vrijednosti prestaju biti samo riječi zapisane u dokumentima i postaju dio svakodnevnog života.
Projekt financiran sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za medije
