Piše: Mario Strinavić
Početak jesenskog zasjedanja Hrvatskog sabora ponovno je pokazao koliko se politička rasprava u Hrvatskoj lako pretvara u natjecanje uvredama, a još lakše u natjecanje dvostrukim kriterijima.
Aktualno prijepodne 15. rujna otvorilo je 12. sjednicu Sabora, na čijem je dnevnom redu gotovo 150 točaka. Očekivano, dominirale su teme otpada u Gospiću, odgovornosti institucija i političkih posljedica cijele afere.
No umjesto tih pitanja, politički i medijski prostor vrlo brzo okupirala je jedna Plenkovićeva riječ – „mucice“.
Premijer je, odgovarajući Ivani Kekin, oporbi poručio: „Mucice. Igrat ćemo se do izbora, igrat ćemo se malo čvršće.“ Kekin je već sljedećeg dana odgovorila akcijom „Svi smo mi mucice“, a rasprava se preselila na pitanje je li Plenkovićeva izjava bila seksistička, omalovažavajuća i primjer neprimjerene komunikacije.
I sasvim je legitimno kritizirati premijera zbog takvog rječnika. Predsjednik Vlade nije slučajni komentator na društvenim mrežama i od njega se može očekivati viša razina političke komunikacije.
Ali onda dolazimo do problema.
Jer na istoj političkoj sceni oporbeni se političari služe izrazima poput „Führer“, „veleizdajnik“, „Vučićeva budala“, „trovač“ i „glava korupcijske hobotnice“. Sandra Benčić premijera je nazvala „Vučićevom budalom“, što su zabilježili i mediji koji su analizirali pad razine komunikacije u Saboru.
I tada se postavlja jednostavno pitanje: po kojem kriteriju je „mucice“ politički skandal, a „Führer“, „veleizdajnik“ ili „Vučićeva budala“ samo žestoka oporbena retorika?
Ako postoji standard pristojnosti, onda mora vrijediti za sve.
Ne može riječ biti nedopustiva zato što ju je izgovorio Plenković, a nekoliko puta teže kvalifikacije postati prihvatljive zato što dolaze s oporbene strane. To nije obrana Plenkovića. To je obrana elementarne dosljednosti.
Jesensko zasjedanje Sabora tako je krenulo upravo onako kako smo već navikli – manje raspravom o tome tko je odgovoran za konkretne probleme, a više prepucavanjem oko toga tko je koga uvrijedio.
I tu svi politički akteri snose dio odgovornosti.
Plenković je riječju „mucice“ svjesno spustio komunikaciju na razinu provokacije. Oporba je tu riječ objeručke prihvatila jer joj je omogućila da nekoliko dana govori o Plenkovićevu stilu umjesto samo o sadržaju njegova odgovora.
Ali oporba pritom teško može uvjerljivo glumiti čuvara političke pristojnosti ako se iz njezinih redova istodobno Plenkovića opisuje kao „Führera“, „veleizdajnika“, „Vučićevu budalu“ ili „glavu korupcijske hobotnice“.
Možemo se čak složiti da je politička borba gruba i da političari moraju imati deblju kožu. Ali tada to pravilo mora vrijediti jednako za sve.
Ili ćemo reći da je takav rječnik ispod razine Hrvatskog sabora bez obzira na to tko ga koristi, ili ćemo prihvatiti da je postao sastavni dio političke borbe.
Najgora je treća opcija – da uvreda postaje skandal samo kada je izgovori politički protivnik, dok se vlastite uvrede proglašavaju hrabrošću, satirom ili opravdanim političkim bijesom.
Ako je „mucice“ neprihvatljivo, onda bi „Führer“ i „Vučićeva budala“ morali biti barem jednako problematični.
Sve drugo je samo još jedan primjer političke selektivnosti s kojom je, izgleda, počelo i ovo jesensko zasjedanje Sabora.
