Piše Sara Strinavić
Nasilje u obitelji nije privatna stvar između dvoje ljudi niti problem koji završava iza zatvorenih vrata. Ono je društveni problem jer izravno zadire u temeljna prava čovjeka – pravo na sigurnost, dostojanstvo, tjelesni i psihički integritet, jednakost i život bez straha.
Upravo zato nasilje u obitelji treba promatrati i kroz vrijednosti na kojima počiva ustavni poredak Republike Hrvatske. Jednako dostojanstvo svih ljudi, ravnopravnost žena i muškaraca, zaštita ljudskih prava i socijalna pravda nisu samo načela zapisana u zakonima. Njihova se stvarna vrijednost vidi upravo u situacijama kada pojedinac, najčešće u vlastitom domu, izgubi mogućnost slobodno odlučivati, živjeti bez prijetnji ili raspolagati vlastitim životom i prihodima.
Važno je pritom razumjeti da nasilje u obitelji nije samo fizički napad.
Hrvatski Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji prepoznaje tjelesno i psihičko nasilje, ponižavajuće postupanje prema djeci, ekonomsko nasilje te zanemarivanje potreba osoba s invaliditetom i osoba starije životne dobi. Ekonomsko nasilje, primjerice, može postojati kada partner drugoj osobi zabranjuje zapošljavanje, oduzima joj plaću, onemogućuje pristup zajedničkom novcu ili joj uskraćuje sredstva potrebna za život i skrb o djeci.
Takvi oblici ponašanja ponekad su društveno manje vidljivi od fizičkog nasilja, ali posljedice mogu biti jednako ozbiljne.
Zamislimo, primjerice, ženu koja godinama nema pristup vlastitom bankovnom računu jer partner kontrolira sve prihode. On joj određuje koliko smije potrošiti, traži račune za svaku kupnju i prijeti joj da će ostati bez novca ako ga napusti. Možda nikada nije fizički napadnuta, ali njezina sloboda, dostojanstvo i mogućnost samostalnog odlučivanja ozbiljno su narušeni.
Slično vrijedi i za psihičko nasilje. Sustavno vrijeđanje, ponižavanje, zastrašivanje i stvaranje osjećaja bespomoćnosti mogu osobu postupno dovesti u položaj u kojem više ne vjeruje da ima mogućnost izaći iz nasilnog odnosa.
Posebno je važno razumjeti rodnu dimenziju nasilja. Žrtve nasilja u obitelji mogu biti i žene i muškarci, djeca, stariji ljudi i osobe s invaliditetom. Ipak, teški oblici partnerskog nasilja i ubojstva u intimnim odnosima nerazmjerno pogađaju žene.
Hrvatska je zato 2024. godine u Kazneni zakon uvela posebno kazneno djelo teškog ubojstva ženske osobe, odnosno femicida. Zakon pritom govori o rodno utemeljenom ubojstvu žene, a pri procjeni se među ostalim uzima u obzir je li žrtva bila bliska osoba, je li je počinitelj ranije zlostavljao ili je postojala ovisnost i neravnopravan odnos. Za to kazneno djelo predviđena je kazna zatvora od najmanje deset godina do dugotrajnog zatvora.
Ta zakonska promjena nije nastala slučajno.
Jedan od najtežih događaja koji je obilježio hrvatsku borbu protiv nasilja nad ženama dogodio se 22. rujna 1999. godine na Općinskom sudu u Zagrebu. Tijekom brakorazvodnog postupka ubijene su sutkinja Ljiljana Hvalec, odvjetnica Hajra Prohić i Gordana Oraškić, dok je zapisničarka Stanka Cvetković teško ranjena. Upravo se u spomen na taj događaj 22. rujna u Hrvatskoj obilježava Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama.
Taj slučaj pokazuje i zašto se nasilje ne smije promatrati samo kao trenutni incident.
Ono često ima povijest – prijetnje, kontrolu, ponižavanje, ranije napade ili pokušaje izolacije žrtve. Zbog toga je odgovornost institucija reagirati prije nego što nasilje eskalira.
Država danas žrtvama priznaje niz prava, uključujući pravo na besplatan i povjerljiv pristup službama potpore, psihološku pomoć i druge oblike stručne zaštite. Postoje i zaštitne mjere kojima se počinitelju može ograničiti kontakt sa žrtvom ili ga udaljiti iz zajedničkog kućanstva.
No zakon sam po sebi nije dovoljan.
Velik dio odgovornosti nalazi se i na društvu. Ako susjedi godinama čuju prijetnje, ako obitelj zna da netko kontrolira i ponižava partnericu, ako prijatelji primjećuju strah, izolaciju ili česte ozljede, nije dovoljno reći da se “ne žele miješati”.
Poštivanje privatnosti ne može značiti toleriranje nasilja.
Jednako tako, žrtvu ne treba pitati zašto ranije nije otišla. Takvo pitanje zanemaruje činjenicu da nasilni odnosi često uključuju strah, financijsku ovisnost, djecu, prijetnje, izolaciju i dugotrajno narušavanje samopouzdanja. Mnogo je važnije pitati što društvo i institucije mogu učiniti kako bi osoba mogla sigurno otići.
Prevencija zato počinje puno prije policijske intervencije.
Počinje odgojem djece da ljubav nije kontrola, da ljubomora nije dokaz privrženosti i da nitko nema pravo drugoj osobi određivati s kim će razgovarati, kako će se odijevati, gdje će raditi ili kako će trošiti vlastiti novac.
Počinje i školom koja djecu uči poštivanju granica, ravnopravnosti i nenasilnom rješavanju sukoba.
Nastavlja se kroz sustav socijalne skrbi, zdravstva, policije i pravosuđa koji mora pravodobno prepoznavati rizik i štititi žrtvu.
Nasilje u obitelji zato nije samo pitanje kaznenog ili prekršajnog prava. Ono je test vrijednosti cijelog društva.
Društvo koje ozbiljno shvaća ljudsko dostojanstvo ne pita što se događa “među četiri zida” tek kada dođe do tragedije. Ono reagira na ponižavanje, prijetnje, kontrolu i nasilje puno ranije.
Ravnopravnost spolova upravo se na tome i prepoznaje – na pravu svakog čovjeka da vlastiti dom bude mjesto sigurnosti, a ne mjesto straha.
Ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za medije
