Smrt Ratka Mladića, ratnog zapovjednika Vojske Republike Srpske pravomoćno osuđenog na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, izazvala je brojne reakcije u Hrvatskoj i regiji, ali novinar i publicist Marko Ljubić smatra da hrvatska javnost toj temi pridaje preveliku pozornost.
U opširnoj objavi na društvenim mrežama Ljubić poručuje da bi za Hrvatsku činjenica da je Mladić umro trebala biti tek informacija da više nije živ te kritizira, kako ih naziva, manifestacije “lažnog domoljublja” i zgražanje nad činjenicom da se u Republici Srpskoj Mladića slavi kao ratnog generala.
Ljubić pritom otvara niz drugih, za njega važnijih pitanja – od aktualne afere s ilegalno odloženim otpadom u Hrvatskoj, preko odnosa hrvatskog društva prema Josipu Brozu Titu i komunističkim zločinima, do položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini i uloge međunarodne zajednice tijekom ratova devedesetih.
Posebno kritizira ono što smatra dvostrukim kriterijima: osuđivanje glorifikacije Mladića među Srbima uz istodobno toleriranje obilježavanja povezanih s Titom u Hrvatskoj. Iznosi i niz izrazito polemičnih ocjena o karakteru Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj, međunarodnoj zajednici i položaju Hrvata u BiH. Riječ je o Ljubićevim političkim stavovima i interpretacijama, a ne o nespornim činjeničnim zaključcima.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
To što je umro Ratko Mladić, za Hrvatsku javnost ne bi trebalo značiti ništa, izuzev da više nije živ. Koga briga za to!?
Čemu sad iskazivanje lažnog domoljublja ispisivanjem riječi i “misli” zgražanja, isticanja da je bio ovakav ili onakav, čemu naslovi zgražanja da Srbi u Republici Srpskoj pjevaju pjesme i masovno slave svoga ratnog generala?
Nerješiv problem Hrvatskoj, Hrvatima u Hrvatskoj i BiH, nije Mladić bio ni dok je zapovjedao daleko nadmoćnijom vojskom uz potporu “civiliziranog” svijeta na njegovim ratnim pohodima, zaŝto bi bio danas?
Danas se Hrvatska umjesto pametovanja i frazetina o srpskom pokojniku mora pozabaviti pitanjem – što nam sve u zemlju može ući ako je ušlo tisuću i petsto šlepera otrova.
Zatim se Hrvatska umjesto krokodilskih suza nad Mladićevim zločinima u Škabrnji i pogotovo u Srebrenici, treba pitati kako to da se zgražamo nad zločinima srpskog ratnog generala, a na trgovima i ulicama Hrvatske nam stoje ploče s imenom neusporedivo većega zločinca Tita, prema čijim zločinima nad hrvatskim narodom, Srebrenica i Škabrnja izgledaju kao prometne nezgode?
Kakvo je to licemjerstvo zgražati se nad proslavom Mladića među Srbima, a smatrati demokratskom vrijednošću i lažnim europejskim antifašizmom masovnu proslavu Tita u Kumrovcu!?
Naši hrvatski problemi, a s tim i interesi za bilo što u Srbiji se ne nalaze u Srbiji, uvijek su i samo u Hrvatskoj.
Prestanimo stalno tražiti alibi i viriti iza tuđeg plota pokušavajući svoje sve opasnije gubitničko ponašanje prikriti upirući prstom u tuđe stvari isticanjem nekakve hrvatske civilizacijske pravovjernosti koju netko izvan hrvatskog naroda navodno vrednuje.
Bitno je što mi kao narod imamo razloga vrednovati i kako to pokazujemo, Mladića eto Srbima, nek s njim rade što ih volja.
A eto ga i “Europi” bez čijega licemjerstva nikada ne bi bio to što je postao.
Briga me što Mladićeva smrt znači Vučiću ili što Srbi u BiH slave svoga vojskovođu prezirući međunarodno pravo, puno cinizma.
Mladić je Srbima u BiH ostvario svojim djelima i nedjelima državu, pa je danas licemjerstvo isticati njegove zločine i pozivati se na međunarodnu zajednicu, bez čije potpore u tim zločinima on, Karadžić i Milošević ne bi uspjeli stvoriti svoju državu u BiH.
Hrvatsko pitanje je – zašto Hrvati u BiH nemaju svoju državu i takav odnos “civiliziranog” svijeta.
Nas su proglasili zločincima jer smo se branili i jer smo sekundirali u tom proglašavanju, poništavaju nam državnost zbog izmišljenog zločinačkog pothvata, Srbe preko Mladića kriminaliziraju, a štite im djelo nastalo tim zločinom.
To su ključna pitanja, a ne zgražanje nad mrtvacem, koji je smrću tek ušao u srpsku nacionalnu mitologiju i postao besmrtan, pa nam tek takav može biti sutra problem ukoliko se ne pozabavimo sobom umjesto Srbijom.
Zar baš u svemu moramo pokazivati nedostatak samopoštovanja i nacionalne pobjedničke samosvijesti!?
Pa mi smo do nogu potukli tog srpskog generala i njegovu vojsku, a danas nam na steĉevinama te pobjede od koje smo politički odustali sami svojom voljom, političko srpstvo u Hrvatskoj proslavlja zločine Mladićevih prethodnika iz 1941. u Lici.
Držimo se mi tih problema i prestanimo zajebavati svoj narod jeftinim moraliziranjem i praznim frazetinama.
