Piše: Sara Strinavić
Načelo da žene i muškarci za jednak rad trebaju primati jednaku plaću jedno je od temeljnih ljudskih prava i jedna od najviših vrednota hrvatskog ustavnog poretka. Ono je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske, Zakonom o radu, Zakonom o ravnopravnosti spolova te europskim zakonodavstvom. Ipak, unatoč jasnim zakonskim odredbama, statistika pokazuje da potpuna ravnopravnost na tržištu rada još nije ostvarena.
Pritom je važno razlikovati dva pojma koji se često poistovjećuju. “Jednaka plaća za jednak rad” znači da muškarac i žena koji rade isti posao kod istog poslodavca moraju biti jednako plaćeni. S druge strane, “rodni jaz u plaćama” (gender pay gap) pokazuje razliku u prosječnim primanjima svih zaposlenih žena i muškaraca, na koju utječu različiti čimbenici poput izbora zanimanja, zastupljenosti u pojedinim sektorima, prekida karijere zbog roditeljstva ili manjeg broja žena na rukovodećim pozicijama.
Prema najnovijim podacima Državnog zavoda za statistiku, u prvom tromjesečju 2026. prosječna neto plaća žena u Hrvatskoj iznosila je 1.501 euro, dok je prosječna neto plaća muškaraca iznosila 1.556 eura. Razlika iznosi 55 eura mjesečno ili oko 3,5 posto u korist muškaraca. Istodobno je prosječna bruto plaća žena iznosila 2.102 eura, a muškaraca 2.182 eura.
Iako je razlika na nacionalnoj razini manja nego u većini država Europske unije, ona nije jednaka u svim djelatnostima. DZS navodi kako muškarci imaju višu prosječnu bruto satnicu u čak 16 od ukupno 20 područja djelatnosti. Najizraženija razlika zabilježena je u financijskim djelatnostima i osiguranju, gdje muškarci u prosjeku ostvaruju više od 22 posto veću bruto satnicu od žena. S druge strane, postoje djelatnosti poput građevinarstva u kojima žene ostvaruju nešto višu prosječnu satnicu, no riječ je o sektorima u kojima ih je brojčano vrlo malo.
Hrvatska se prema podacima Eurostata već godinama nalazi među državama s najmanjim rodnim jazom u plaćama u Europskoj uniji. Dok prosjek EU iznosi oko 12 posto, Hrvatska je posljednjih godina ispod pet posto. To, međutim, ne znači da je problem riješen. Stručnjaci upozoravaju kako mali ukupni jaz ne mora nužno značiti da je tržište rada potpuno ravnopravno, nego i da su žene u Hrvatskoj češće zaposlene u slabije plaćenim javnim djelatnostima poput obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi, dok muškarci dominiraju bolje plaćenim sektorima poput financija, energetike, građevine ili dijela informatičke industrije.
Na to godinama upozorava i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u svojim godišnjim izvješćima. Osim razlike u plaćama, kao najveće prepreke navodi horizontalnu i vertikalnu segregaciju tržišta rada. Horizontalna segregacija znači da žene i muškarci rade različite poslove, dok vertikalna označava da muškarci znatno češće zauzimaju rukovodeće i bolje plaćene funkcije. Pravobraniteljica upozorava i da žene i dalje snose najveći dio obiteljskih i skrbničkih obveza, zbog čega češće koriste roditeljske dopuste, rade skraćeno radno vrijeme ili privremeno izlaze s tržišta rada, što dugoročno utječe na njihovu zaradu i buduće mirovine.
Slične zaključke donose i organizacije civilnog društva poput CESI-ja te udruge B.a.B.e., koje godinama prate položaj žena na tržištu rada. Njihova istraživanja pokazuju da žene rjeđe pregovaraju o plaći prilikom zapošljavanja, sporije napreduju na rukovodeće položaje te su češće zaposlene u slabije plaćenim sektorima. Istodobno upozoravaju kako diskriminaciju nije uvijek lako dokazati jer se razlike u primanjima često prikrivaju kroz dodatke na plaću, bonuse ili individualne ugovore.
Važan iskorak trebala bi donijeti nova Direktiva Europske unije o transparentnosti plaća, koju države članice moraju prenijeti u nacionalno zakonodavstvo. Cilj je omogućiti veću transparentnost sustava plaća i lakše otkrivanje neopravdanih razlika. Kandidati za posao imat će pravo unaprijed znati raspon plaće za radno mjesto na koje se prijavljuju, a zaposlenici će moći zatražiti informacije o prosječnim plaćama muškaraca i žena koji obavljaju jednak ili jednako vrijedan posao. Veći poslodavci morat će redovito izvještavati o razlikama u plaćama među spolovima, a u slučaju većih neopravdanih odstupanja bit će obvezni provesti zajedničku analizu plaća i poduzeti korektivne mjere.
Ravnopravnost spolova nije samo pitanje statistike ili zakonskih odredbi, nego i gospodarskog razvoja. Brojna europska istraživanja potvrđuju da tvrtke koje osiguravaju jednake mogućnosti zapošljavanja i napredovanja ostvaruju bolje poslovne rezultate, veću produktivnost i lakše privlače kvalitetne zaposlenike.
Može li se stoga reći da je plaća za jednak rad u Hrvatskoj stvarnost? U formalno-pravnom smislu odgovor je potvrdan jer zakon zabranjuje bilo kakvu diskriminaciju u plaćama. Međutim, stvarni položaj žena i muškaraca na tržištu rada pokazuje da potpuna ravnopravnost još nije postignuta. Razlike možda nisu među najvećima u Europskoj uniji, ali i dalje postoje. Upravo zato transparentnost plaća, jednake mogućnosti napredovanja i ravnomjernija podjela obiteljskih obveza ostaju ključni preduvjeti da načelo “jednake plaće za jednak rad” iz ustavne vrijednosti postane svakodnevna praksa hrvatskog tržišta rada.
Ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za el.medije
