Piše: Mario Strinavić
Čovjek vrlo često ne nastaje samo kroz ono što jest, nego i kroz ono čemu se suprotstavlja. Isto vrijedi i za politiku. Politički identitet ne oblikuju samo programi, govori i obećanja, nego i protivnici koje biramo, sukobi koje prihvaćamo i granice koje pred drugima povlačimo.
Zato odnos Dražena Keleminca i Dalije Orešković nije samo priča o političkom sukobu. To je priča o paradoksu javnog prostora u kojem dva potpuno suprotstavljena svijeta, upravo zbog svoje suprotstavljenosti, jedan drugome daju razlog postojanja.
Keleminec bez Dalije Orešković ostaje glas na rubu političkog prostora, zarobljen u vlastitom krugu istomišljenika. Njegove poruke tada putuju samo do onih koji su ih ionako već spremni prihvatiti. Ali u trenutku kada se suprotstavi osobi koja predstavlja potpuno drukčiji vrijednosni sustav, on dobiva ono što politika najviše traži – odjek.
No paradoks je u tome što taj isti odjek mnogo više koristi onoj koju pokušava osporiti.
Dalija Orešković ne mora stvarati sliku vlastitog političkog protivnika. On joj se sam pojavljuje. On joj daje oblik, okvir i potvrdu političke uloge koju želi imati. Jer političar se najlakše definira kada može pokazati: “Ovo je ono čemu se protivim.”
U politici protivnik često postaje nenamjerni saveznik.
Keleminec želi osporiti Daliju Orešković, ali joj istodobno omogućuje da govori upravo o temama na kojima gradi svoju političku prepoznatljivost. On želi otvoriti pitanje njezine odgovornosti, a zapravo joj otvara prostor za raspravu o državi, povijesti, antifašizmu, HOS-u i vrijednostima na kojima Hrvatska treba počivati.
Zato njezino “Odlično!” nakon najave kaznene prijave nije samo politička dosjetka. To je prepoznavanje trenutka. Shvaćanje da u javnom prostoru nije najopasnije biti napadnut. Mnogo je opasnije biti neprimijećen.
Keleminec joj ne oduzima politički prostor. On joj ga širi.
Tu nastaje najveći paradoks ovog odnosa: onaj koji želi biti njezin politički tužitelj postaje jedan od proizvođača njezine političke vidljivosti.
Jer suvremena politika odavno nije samo natjecanje ideja. Ona je i natjecanje simbola. A birači često ne biraju samo ono što žele podržati, nego i ono čemu se žele suprotstaviti.
Dalija Orešković iz takvih sukoba može izaći politički snažnija upravo zato što joj protivnici daju ono što nijedna kampanja ne može umjetno proizvesti – jasnu ulogu.
Na kraju možda neće biti presudno što Keleminec misli o Daliji Orešković, niti što ona misli o njemu. Presudno je da jedno drugo čine vidljivima.
A u politici vidljivost često prethodi moći.
Dalija Orešković zna da joj je Dražen Keleminac sigurna viza za budućnost…
