Piše: Mario Strinavić
Postoji jedna zanimljiva pojava koja se uporno ponavlja svaki put kada igra hrvatska nogometna reprezentacija. Dok cijeli svijet plješće Vatrenima, divi se njihovoj upornosti, karakteru i pobjedničkom mentalitetu, dio domaće javnosti jedva čeka novu priliku da ih provuče kroz vlastito svinjsko blato.
Dovoljno je otvoriti komentare ispod gotovo bilo koje vijesti o hrvatskoj reprezentaciji. Umjesto argumentirane rasprave ili sportske kritike, dočekat će vas salve uvreda, podsmijeha i omalovažavanja. Bez činjenica, bez pokrića i često bez trunke zdravog razuma.
Smeta im gotovo sve.
Smeta im izbornik Zlatko Dalić. Smetaju im igrači. Smeta im zajedništvo. Smeta im uspjeh. Ali ono što posebno izaziva njihov bijes jesu riječi koje se u reprezentaciji izgovaraju sasvim prirodno – Bog, vjera, obitelj, ljubav prema domovini.
Kada hrvatski reprezentativac nakon pobjede zahvali Bogu, za jedne je to iskren izraz osobnog uvjerenja, a za druge povod za novi val ismijavanja. Kada igrači zajedno mole prije utakmice, to postaje predmet poruge. Kada govore o Hrvatskoj kao svojoj domovini, odmah se traže skrivene poruke i političke konstrukcije.
A zapravo je riječ o nečemu mnogo jednostavnijem.
Svaki čovjek ima pravo svoju snagu crpiti iz onoga u što vjeruje. Netko iz obitelji, netko iz prijatelja, netko iz psihologa, a netko iz Boga. Sve dok to nikome ne nameće, to je njegovo pravo. Zašto bi upravo hrvatskim reprezentativcima trebalo osporavati ono što se sportašima diljem svijeta smatra potpuno normalnim?
Možda upravo u tome leži dio odgovora na pitanje koje si godinama postavljaju mnogi sportski stručnjaci.
Kako Hrvatska, država s manje od četiri milijuna stanovnika, iznova dolazi među najbolje reprezentacije svijeta?
Kako momčad koja je na papiru često slabija od suparnika uspijeva pobjeđivati u gotovo izgubljenim utakmicama?
Kako se iznova vraća kada je svi otpišu?
Brojni strani analitičari pokušavali su objasniti fenomen Zlatka Dalića. Proučavali su njegov način rada, psihološku pripremu i vođenje momčadi. Pokušavali su pronaći formulu njegova uspjeha.
Možda odgovor nije samo u taktici.
Možda je dio odgovora upravo u onome što mnogi ismijavaju – vjeri, zajedništvu, poniznosti i uvjerenju da se za hrvatski dres igra srcem, a ne samo nogama.
Ne mora svatko dijeliti takva uvjerenja. Ali bi svatko trebao poštovati pravo drugih da ih imaju.
Rezultati govore sami za sebe.
Finale Svjetskog prvenstva, bronca u Kataru, završnice Lige nacija, a sada ponovno plasman u nokaut fazu. Malo koja reprezentacija na svijetu u posljednjem desetljeću može se pohvaliti takvim kontinuitetom.
Vatreni su odavno prestali biti samo nogometna reprezentacija.
Postali su jedan od najjačih hrvatskih brendova u svijetu.
Milijarde ljudi danas znaju gdje je Hrvatska upravo zahvaljujući njima. Fotografije Luke Modrića, Zlatka Dalića i hrvatskog grba obišle su planet više puta nego što bi to mogla učiniti bilo koja turistička kampanja.
No, uz igrače postoji još jedna skupina ljudi bez koje ta priča ne bi bila potpuna.
Hrvatski navijači.
Gdje god igra Hrvatska, oni stvaraju atmosferu kakvu malo koja reprezentacija može imati. Njihove kortee, pjesma, zajedništvo i more hrvatskih zastava redovito prenose najveće svjetske televizije i novinske agencije.
Najbolji dokaz stigao je upravo ovih dana iz Philadelphije.
Unatoč jakoj kiši, FIFA je izrazila želju da hrvatski navijači ipak prođu gradom sa stometarskom hrvatskom zastavom. Prema informacijama organizatora, ponudili su svu potrebnu logistiku, pa čak i pomoć oko sušenja i spremanja zastave, jer su željeli da svijet ponovno vidi prizore hrvatskog navijačkog zajedništva.
To nije priznanje samo navijačima.
To je priznanje Hrvatskoj.
Možda bi upravo zato bilo dobro da barem na trenutak prestanemo tražiti razloge za podjele ondje gdje ih nema.
Ne moramo svi jednako razmišljati.
Ne moramo svi biti vjernici.
Ne moramo svi navijati na isti način.
Ali kada hrvatska reprezentacija igra pod hrvatskom zastavom i predstavlja svoju zemlju pred cijelim svijetom, najmanje što zaslužuje jest poštovanje.
Jer dok jedni uporno traže način kako će Vatrene umanjiti, svijet ih već odavno doživljava kao simbol pobjedničkog karaktera jedne male, ali ponosne države.
A to se ne može ni ismijati ni osporiti.
