Piše: Mario Strinavić
Prije samo nekoliko dana Josip Dabro održao je u Hrvatskom saboru govor koji je izazvao snažan odjek u Hrvatskoj i BiH. Govorio je o potrebi uspostave Hrvatske Republike u Bosni i Hercegovini i preustroju države u Sjedinjene Države BiH. Bez obzira slagao se netko s tim prijedlogom ili ne, radilo se o jasnoj političkoj viziji, konkretnoj ideji i prijedlogu koji je otvorio ozbiljnu raspravu o budućnosti Hrvata u BiH.
Danas, međutim, pred sobom imamo tekst Rezolucije Domovinskog pokreta čiji je jedan od autora upravo Josip Dabro. I tu počinje problem.
U dokumentu nema Hrvatske Republike. Nema Sjedinjenih Država BiH. Nema ni pokušaja da se takav model politički artikulira. Umjesto toga, Rezolucija je prepuna formulacija o „nastavku potpore“, „očekivanjima od Vlade“, „pozivima na dijalog“, „praćenju procesa“ i „podršci europskom putu BiH“. Čak i ključna treća točka završava na formulaciji o „uzimanju u obzir“ zasebne izborne jedinice za Hrvate, bez jasnog zahtjeva, roka ili mehanizma provedbe.
Slično je i s ostalim zaključcima. Traži se nastavak financiranja hrvatskih institucija, korištenje diplomatskih mehanizama, praćenje izbora, godišnja izvješća i jačanje suradnje s Hrvatskim narodnim saborom BiH. Sve su to legitimni politički ciljevi, ali teško je ne primijetiti da između Dabrinog govora i ove Rezolucije postoji politički jaz koji se ne može objasniti samo različitim stilom pisanja.Ili, kako bi se narodski reklo – “s kraja mokra na pola suva.”
Upravo zato stvara se dojam da je Domovinski pokret na koalicijski sastanak došao s Dabrinom idejom, a izašao s HDZ-ovom.
Još je neobičnije što je u cijeloj priči nestala i najavljena konferencija za medije na kojoj su tekst Rezolucije trebali predstaviti glavni tajnik Domovinskog pokreta Mladen Barać i Josip Dabro. Umjesto javnog predstavljanja dokumenta i odgovora na pitanja novinara, konferencija je otkazana bez ozbiljnijeg objašnjenja. Umjesto političke rasprave i pojašnjenja što se događalo tijekom razgovora s HDZ-om, javnost je dobila tek šturo PR priopćenje prepuno općih političkih formulacija i politički sterilnih poruka koje više podsjećaju na priopćenja HDZ-a nego na politički stil Domovinskog pokreta kakav je javnost navikla slušati posljednjih godina.
To možda zvuči grubo, ali teško je izbjeći takav zaključak kada se usporede početne političke poruke i konačni dokument. Dabrina vizija podrazumijevala je duboki ustavni i teritorijalni preustroj Bosne i Hercegovine. Rezolucija, s druge strane, ostaje unutar okvira politike koju HDZ zagovara godinama – legitimno predstavljanje, izmjene izbornog zakona, zaštita konstitutivnosti i europski put BiH.
Naravno, bez izravnih dokaza ne može se tvrditi da je HDZ izvršio politički pritisak. No jednako tako teško je ignorirati činjenicu da je upravo HDZ kao senior partner u vladajućoj koaliciji bio izrazito rezerviran prema idejama koje je Dabro iznio u Saboru. Zato se sasvim legitimno postavlja pitanje je li tijekom razgovora došlo do političkog usklađivanja u kojem je Domovinski pokret morao odustati od dijela svojih ambicioznijih prijedloga.
Hrvatska javnost ima pravo znati što se dogodilo. Ako Dabrine ideje i dalje predstavljaju dugoročni cilj Domovinskog pokreta, onda bi građanima trebalo objasniti zašto ih nema u Rezoluciji. Ako je pak riječ o političkom kompromisu postignutom unutar vladajuće većine, onda bi i to trebalo jasno reći.
Jer najveća priča ovdje možda nije sama Rezolucija. Najveća priča je put od Dabrinog govora do dokumenta koji je na kraju predstavljen javnosti. A taj put, barem za sada, ostaje bez odgovora.
