Postoji jedna rečenica koju često čujemo: „Djeca su naša budućnost.“ Toliko je puta izgovorena da je gotovo postala fraza. No iza nje krije se jednostavna i važna istina. Budućnost Hrvatske danas sjedi u školskim klupama, trči školskim hodnicima, odgovara pred pločom, piše prve sastavke i sanja svoje prve velike snove. Pitanje je samo – pružamo li svoj djeci jednaku priliku da te snove jednoga dana ostvare?
Ravnopravnost ne počinje u saborima, ministarstvima ili sudnicama. Ona počinje onda kada djevojčica iz malog slavonskog sela i dječak iz središta Zagreba imaju jednaku priliku razviti svoj talent. Počinje onda kada dijete iz siromašnije obitelji ne odustane od školovanja zato što nema novca za udžbenike, prijevoz ili dodatne aktivnosti. Počinje onda kada učenik s teškoćama u razvoju ne bude promatran kao problem, nego kao dijete koje zaslužuje istu šansu kao i njegovi vršnjaci.
Ustav Republike Hrvatske među najvišim vrednotama navodi jednakost, socijalnu pravdu i poštovanje ljudskih prava. No te vrijednosti ne žive u ustavnim člancima. One žive ili ne žive u našim školama. Žive u načinu na koji učitelj razgovara s učenikom. U tome hoće li netko biti prihvaćen ili ismijan. Hoće li mu netko pomoći ili ga ostaviti po strani.
Svatko od nas pamti barem jednog učitelja ili nastavnika koji je promijenio nečiji život. Nekoga tko je uplašenom djetetu rekao: „Možeš ti to.“ Nekoga tko je prvi prepoznao talent koji ni samo dijete nije vidjelo. Ponekad jedna rečenica podrške vrijedi više od desetki u imeniku. Ponekad upravo ona odluči hoće li netko krenuti putem samopouzdanja ili putem sumnje u vlastitu vrijednost.
Nažalost, nisu sva djeca rođena s istim mogućnostima. Neka imaju svoju sobu, računalo, internet, instrukcije i roditelje koji im mogu pomoći oko zadaće. Druga uče u skučenim prostorima, suočena s problemima koje njihovi vršnjaci nikada neće upoznati. Upravo zato društvo mora biti korektiv nejednakosti. Obrazovanje mora biti most koji povezuje različite životne startne pozicije, a ne zid koji ih dodatno produbljuje.
Posebno je važno govoriti o ravnopravnosti spolova u obrazovanju. Danas više nitko otvoreno neće reći da djevojčice ne mogu biti inženjerke, pilotkinje ili znanstvenice. Međutim, stereotipi i dalje postoje, često prikriveni i gotovo neprimjetni. Djevojčice se ponekad i dalje usmjerava prema „sigurnijim“ zanimanjima, dok se dječake od najranije dobi uči da moraju biti čvrsti, da ne smiju pokazivati emocije i da uvijek moraju biti jaki.
A život nas uči upravo suprotno. Najuspješniji ljudi nisu oni koji slijepo slijede očekivanja drugih, nego oni koji imaju slobodu biti ono što jesu. Zato je važno da škola bude mjesto koje ruši predrasude, a ne mjesto koje ih nesvjesno prenosi novim generacijama.
Jednake mogućnosti znače i da dijete u invalidskim kolicima može bez prepreka doći do svoje učionice. Da učenik s disleksijom dobije podršku koja mu je potrebna. Da darovita djeca imaju priliku razvijati svoje sposobnosti. To nisu privilegije. To su temeljna prava.
Kada govorimo o obrazovanju, ne govorimo samo o učenju matematike, hrvatskog jezika ili povijesti. Govorimo o tome kakvo društvo želimo biti. Škole ne stvaraju samo buduće liječnike, obrtnike, poduzetnike ili profesore. One stvaraju građane. Ljude koji će sutra donositi odluke, odgajati vlastitu djecu i oblikovati Hrvatsku.
Zato svako dijete kojemu omogućimo kvalitetno obrazovanje predstavlja ulaganje u budućnost cijele zajednice. Svaka neiskorištena prilika, svaki izgubljeni talent i svako dijete koje prerano odustane od svojih snova gubitak je za cijelo društvo.
Prava ravnopravnost ne mjeri se brojem zakona koje smo donijeli. Ona se mjeri brojem djece koja vjeruju da mogu uspjeti bez obzira na to gdje su rođena, kako se zovu, koliko njihovi roditelji zarađuju ili jesu li djevojčice ili dječaci.
Onoga dana kada svako dijete u Hrvatskoj bude imalo jednaku priliku ostvariti svoj potencijal, moći ćemo reći da ustavne vrijednosti nisu ostale samo slova na papiru. Tada će postati dio našeg svakodnevnog života. A upravo je obrazovanje prvi i najvažniji korak na tom putu.
Piše Sara Strinavić
Ova projekt financiranje sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za el. medije
