Redakcijski tekst
Postoje političke teme koje se otvaraju svakih nekoliko godina, odrade svoj medijski krug i ponovno završe u ladici. A postoji i pitanje položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ono nikada nije nestalo. Samo su mnogi odlučili o njemu šutjeti.
Zato je inicijativa Domovinskog pokreta o uspostavi hrvatske izborne jedinice u BiH izazvala toliko reakcija. Ne zato što je netko preko noći pronašao čarobno rješenje za sve probleme Bosne i Hercegovine, nego zato što je netko konačno odlučio naglas izgovoriti ono o čemu se godinama govori samo u kuloarima.
Godinama slušamo kako su Hrvati u BiH konstitutivan narod. Godinama slušamo kako imaju zajamčena prava. Godinama slušamo kako je Dayton donio ravnotežu. Istovremeno, godinama gledamo kako se hrvatski politički predstavnici upozoravaju da ih se preglasava i da o njihovoj političkoj sudbini često odlučuju oni koji ne pripadaju hrvatskom biračkom tijelu. Možemo se slagati ili ne slagati s tom tezom, ali ne možemo se praviti da problem ne postoji.
I upravo je tu Domovinski pokret pogodio u živac hrvatske politike.
Odjednom su svi morali nešto reći. Reagirao je premijer Plenković. Reagirao je HDZ. Reagirali su političari iz Sarajeva. Reagirali su komentatori, analitičari i politički protivnici. U samo nekoliko dana tema o kojoj se godinama govorilo stidljivo postala je jedna od glavnih političkih tema u Hrvatskoj.
Najzanimljivije od svega jest što je ova inicijativa natjerala i HDZ da ponovno javno govori o položaju Hrvata u BiH. Stranka koja desetljećima gradi politički identitet na zaštiti Hrvata izvan Hrvatske odjednom se našla u situaciji da mora objašnjavati zašto netko drugi otvara temu koju je upravo ona trebala držati u središtu političkog interesa.
A tu dolazimo do ključnog pitanja.
Hoće li Domovinski pokret ići do kraja?
Jer nije problem napisati deklaraciju. Nije problem održati konferenciju za novinare. Nije problem izazvati medijsku buru. Pravi problem počinje onoga trenutka kada se reflektori ugase.
Ako DP doista vjeruje da je pitanje političke ravnopravnosti Hrvata u BiH jedno od najvažnijih nacionalnih pitanja, onda će ga morati iznijeti izvan dnevne politike. Morat će ga podići na razinu Europske unije, Vijeća Europe, međunarodnih organizacija i država koje su sudjelovale u stvaranju današnjeg ustroja Bosne i Hercegovine.
Jer budimo iskreni. U više od trideset godina od Daytona međunarodna zajednica održala je bezbroj sastanaka, konferencija, pregovora i deklaracija. Potrošene su milijarde eura, izmijenjeni su deseci zakona, promijenjeni brojni visoki predstavnici. I što je rezultat? Pitanje legitimnog predstavljanja Hrvata danas je jednako sporno kao što je bilo prije deset ili dvadeset godina.
Zato je legitimno postaviti pitanje nije li upravo međunarodna zajednica, koja je godinama upravljala političkim procesima u BiH, jedna od najodgovornijih za činjenicu da problem još uvijek nije riješen.
Možda će ova inicijativa završiti kao mnoge prije nje. Možda će se za nekoliko mjeseci o svemu prestati govoriti. Ali jedna stvar već sada je neupitna: Domovinski pokret uspio je napraviti ono što godinama nije uspjela ni vlast ni oporba. Natjerao je Hrvatsku da ponovno govori o Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
A za narod koji je prečesto bio tema samo pred izbore, već i to predstavlja određenu političku pobjedu.
