Piše: Snježana Nemec
Kada javnost u prevladavajućim medijima u EU, pa tako i u hrvatskim sluša o EU fondovima kao financijskom instrumentu koji podupire provedbu pojedinih politika EU, sve se čini kao savršenstvo koje je dospjelo do svoje potpune cjelovitosti, čime bilo kakva mogućnost kritike i stvaranja realne slike postaje nepoželjna. Znamo da savršenstvo ne postoji, pa tako ni u EU fondovima i politikama, i taj apsolut, filozofski gledano, može postojati samo kao ideal kojim se teži. Kada bi tražili istinu kroz proturječnosti u argumentima, tada bi ona bila u sintezi koja uključuje i nadilazi tezu i antitezu koja ne generalizira, već dovodi do novih spoznaja i nove stvarnosti. Ili, ako ćemo se u okviru teme poslužiti drugim riječima, EU fondovi su korisni, konsolidiraju ekonomsku moć smanjenjem gospodarske i socijalne razlike i pružaju nove šanse za razvoj, pa tako i za Hrvatsku kao malu zemlju s malim i otvorenim gospodarstvom, međutim svako idealiziranje je nerazumno i štetno.
Zato će se, u kontekstu navedenog otvoriti i određena pitanja koja kod bezuvjetnih zagovornika EU, a s njim i vezanih EU fondova mogu stvoriti otpor te se okarakterizirati kao euroskepticizam, a ljude koji propitkuju ili izražavaju kritički stav evolucijski nazadnim, što u osnovi pokazuje nepoznavanje povijesti i samog pojma euroskepticizma. Ovakvoj klimi, zasigurno je doprinijela i sama EU, financirajući civilni sektor koji je propagirao proeuropsko raspoloženje.
Činjenica je da EU fondovi predstavljaju jednu od najvažnijih poluga za očuvanje i razvoj kulturne baštine u Hrvatskoj. Kroz različite programe financiranja, Hrvatska je uspjela realizirati brojne projekte obnove povijesnih građevina, revitalizacije kulturnih znamenitosti te poticanja održivog turizma. Primjeri projekata financiranih iz EU fondova, od obnove dubrovačkih zidina, preko revitalizacije starog grada Šibenika, do očuvanja srednjovjekovnih utvrda u Vukovaru, ne samo da doprinose očuvanju kulturne baštine, nego i značajno podižu turističku atraktivnost i gospodarsku vrijednost lokalnih zajednica.
Ta sredstva nisu samo financijski poticaj, već i prilika za povezivanje lokalnih zajednica, stručnjaka i institucija u zajedničkom cilju očuvanja identiteta i autentičnosti. Kao mala zemlja s otvorenim gospodarstvom, Hrvatska kroz te fondove dobiva priliku zaštititi i promovirati svoju bogatu kulturnu baštinu kroz stručnu pomoć i modernizaciju pristupa u zaštiti baštine, uključujući upotrebu novih tehnologija za konzervaciju i prezentaciju kulturnih dobara, što je ključno za očuvanje identiteta i privlačenje turističkih i investicijskih tokova.
Međutim, svako idealiziranje EU fondova kao savršenog alata za razvoj može biti i opasno. Javnost često zbog nedostatka informacija percipira ta sredstva kao neograničeni izvor financijske sigurnosti, što stvara iskrivljenu sliku o njihovim stvarnim mogućnostima i ograničenjima.
Problem nije samo u njihovoj privremenosti. Sredstva iz EU fondova dodjeljuju se u ciklusima, što znači da nakon završetka jednog programa projekti mogu ostati bez financijske podrške.
Tu se otvara i jedan od ključnih problema. Kada se veliki projekti obnove kulturne baštine ili razvoja infrastrukture realiziraju gotovo isključivo kroz EU sredstva, često se zanemaruje činjenica da će dugoročna održivost tih projekata prije ili kasnije pasti na leđa države, odnosno lokalnih zajednica. Pto se događa kada sredstva nestanu? Tko preuzima odgovornost za sve što daljnje održavanje podrazumijeva? Postavlja se pitanje odgovornosti i koliko netko uopće razmišlja o tome prije nego što se EU novci iskoriste za projekte?
Fondovi su kod političara stvorili i neku komfor zonu u kojoj se rješavanje problema gotovo automatizira, jer netko drugi donosi sredstva, a domaći akteri često ostaju promatrači. Tu se zapravo očituje duboka ljudska tendencija da se osloni na neku vanjsku silu i time oslabi vlastitu inicijativu. Takav mentalni sklop odražava pasivnu svijest, u kojoj se odgovornost uvijek premješta na „drugog“. U navedenom kontekstu može se otvoriti i pitanje etike i morala u kojem je usvajanje određenih EU politika motivirano dobivanjem financijskih sredstava, a ne željom za ekonomskim razvojem, ali i o povećanoj ovisnosti o EU sredstvima koja postaje nužnost, a ne ponos, kako se stječe dojam u javnosti.
Administrativna složenost i zahtjevi prilikom apliciranja na EU fondove dodatno pogoršavaju situaciju, jer male lokalne zajednice ili ustanove s ograničenim kapacitetima često nisu sposobne same upravljati projektima, konkurirati za sredstva ili ispuniti sve uvjete EU fondova. Time se produbljuje nejednakost u pristupu i kvaliteti projekata između različitih dijelova Hrvatske, čime bogatije i bolje organizirane sredine profitiraju, dok one manje i slabije kapacitirane ostaju zapostavljene.
Nadalje, pritisak za brzim i vidljivim rezultatima često dovodi do površnih ili nekvalitetnih obnovi. Fokus na „brzu realizaciju“ može narušiti povijesni i kulturni kontekst objekata, umjesto da se poštuju njihova autentičnost i trajna vrijednost.
U konačnici, pitanje ovisnosti o EU fondovima nije samo tehničko ili financijsko, već i strateško. Hrvatska mora ozbiljno razmišljati tko će preuzeti troškove i odgovornost kada EU sredstva nestanu, ali još važnije,koliko uopće postoji svijest o tome među lokalnim vlastima i institucijama koje projekte provode. U ovom kontekstu nužno je naglasiti svjesnost i odgovornost same vlasti, jer upravo ona oblikuje način na koji se EU fondovi koriste, održavaju i planiraju u budućnosti, te određuje hoće li Hrvatska moći osigurati trajnu zaštitu i valorizaciju svoje kulturne baštine ili će se oslanjati isključivo na vanjsku pomoć i kratkoročne efekt.
S druge strane ne smije se zaboraviti niti komponenta transparentnosti i etičnosti u korištenju EU fondova, a primjeri iz nekih zemlja EU, pa tako i Hrvatske jasno pokazuju koliko su projekti ranjivi na zloupotrebe. U slučaju koji je istraživao Ured europskog javnog tužitelja (EPPO), protiv najmanje 29 osoba podignuta je optužnica zbog zlouporabe EU sredstava i manipulacije javnom nabavom u projektima vrijednim gotovo 6 milijuna eura, pri čemu je 85 % sredstava bilo sufinancirano iz EU fondova. Manipulacije su uključivale favoriziranje određenih tvrtki, podnošenje precijenjenih ili nevaljanih ponuda, a sredstva su dijelom korištena i za osobnu korist. Iako ti projekti nisu bili klasična „obnova spomenika“ ili izravno očuvanje baštine, bili su financirani iz EU sredstava za radove vezane uz procjenu i dokumentaciju objekata kulturne baštine nakon potresa. Ovaj primjer jasno ilustrira da bez transparentnog nadzora i jasne etičke odgovornosti, sredstva namijenjena zaštiti kulturne baštine mogu biti zloupotrijebljena, čime se narušava dugoročna održivost projekata i povjerenje javnosti.
Kako bi se iskoristile prednosti europskih fondova, a istovremeno minimizirali njihovi nedostaci, Hrvatska mora razviti održive modele upravljanja kulturnom baštinom. To znači ulaganje u obrazovanje i osposobljavanje stručnjaka, ali i u jačanje kapaciteta lokalnih uprava i zajednica za samostalno upravljanje projektima i financijama.
Također, potrebno je kombinirati izvore financiranja, od nacionalnih, lokalnih privatnih i i EU sredstva, kako bi se smanjila ovisnost o jednom izvoru. Primjeri dobre prakse uključuju javno-privatna partnerstva koja omogućuju financiranje obnove kulturnih objekata kroz turističke i komercijalne aktivnosti, ali uz stroga pravila zaštite baštine.
Pored toga, važno je uvesti dugoročnu strategiju praćenja i održavanja svih obnovljenih objekata, osigurati transparentnost u upravljanju sredstvima i uključiti lokalne zajednice u odlučivanje o budućem korištenju kulturnih dobara. Time se stvara osjećaj vlasništva i odgovornosti, ključan za dugoročnu zaštitu i valorizaciju baštine.
Zaključno, možemo reći da Hrvatska kao dio europske kulturne zajednice ima priliku iskoristiti sredstva iz EU fondova, kako bi zaštitila i razvila svoj jedinstveni identitet, ali i odgovorno se pripremila za budućnost kada ta sredstva više neće biti dostupna. Važno je imati na umu da EU sredstva nisu vječna, te da će u budućnosti biti manje dostupna ili u potpunosti nestati. Svako zanemarivanje ove činjenice bit će pogubno u kontekstu zaštite i očuvanja kulturne baštine.
projekt financiran sredstvima za poticanje pluralizma agencije za el. medije
