Piše: Mario Srinavić
Uvođenje bilo kojeg novog odgojno-obrazovnog programa u škole – osobito onog koji se bavi intimnim, vrijednosno osjetljivim temama poput spolnosti, identiteta i obitelji – trebalo bi biti čin javnog povjerenja, a ne javne sumnje. Međutim, najava uvođenja izvannastavnog zdravstvenog, odnosno seksualnog odgoja u zagrebačke škole, uz istodobno prikrivanje imena članova radne skupine i bez ikakvog procesa javne rasprave, otvara pitanje: zašto se roditelji i javnost isključuju iz procesa koji bi trebao biti transparentan i participativan?
Demokracija bez javnosti
Obrazovanje je temeljno društveno pitanje. U njemu se ne oblikuju samo znanja, nego i vrijednosti, stavovi i svjetonazori. Kada se iz procesa odlučivanja isključe roditelji – oni koji po Ustavu imaju pravo sudjelovati u odgoju svoje djece – tada ne govorimo o demokratskom odlučivanju, nego o tehničkoj implementaciji političke volje.
Grad Zagreb tvrdi da je riječ o neobveznoj izvannastavnoj aktivnosti, a ne o školskom predmetu. No sama činjenica da se program priprema u tajnosti, da se ne objavljuju imena članova stručne skupine i da javnost ne zna ni okvirni sadržaj kurikuluma, stvara opravdanu sumnju. Transparentnost je preduvjet povjerenja, a povjerenje se ne može graditi iza zatvorenih vrata.
Tko piše program – i zašto to ne smijemo znati?
Neobjavljivanje imena članova radne skupine opravdava se navodno “zaštitom stručnjaka od pritisaka”. No, u demokratskom društvu javnost nije prijetnja – ona je korektiv. Ako su članovi radne skupine doista stručnjaci, tada bi javno iznošenje njihovih imena i kvalifikacija trebalo jačati legitimitet programa, a ne ga ugrožavati.
Pitanje se stoga nameće samo: je li problem u pritisku ili u odgovornosti? Ako stručnjaci koji oblikuju kurikulum djeluju u ime javne institucije, onda njihovo djelovanje mora biti javno, jer obrazovanje nije privatni laboratorij nego zajednički društveni projekt.
Paralelni sustav obrazovanja?
Još jedno pitanje ostaje bez odgovora: zašto se uopće uvodi novi izvannastavni program o temama koje su već zastupljene u postojećim predmetima?
Osnove spolnog i zdravstvenog odgoja već se obrađuju kroz biologiju, etiku, građanski i razredni odgoj. Umjesto uvođenja novih aktivnosti, bilo bi racionalnije i sadržajno utemeljenije unaprijediti postojeće oblike nastave, obučiti nastavnike i osigurati suvremene didaktičke materijale.
Time bi se izbjeglo dvostruko opterećivanje škola i učenika te jasnije definiralo gdje prestaje edukacija, a gdje počinje ideologizacija. U sadašnjoj situaciji, međutim, dojam je da se uvodi paralelni sustav obrazovanja – izvan nadzora, bez javne rasprave i s nejasnim ciljevima.
Tko će predavati?
Nejasnoće se množe i kad je riječ o onima koji će provoditi program. Hoće li to biti učitelji, psiholozi, vanjski suradnici ili predstavnici udruga? Ako su u pitanju udruge, tko ih odabire, prema kojim kriterijima i uz čiji nadzor? Bez odgovora na ta pitanja, teško je govoriti o odgovornosti i stručnosti.
Roditelji imaju pravo znati tko ulazi u učionicu njihova djeteta i o čemu s njim razgovara. Svako prikrivanje u tom pogledu ne stvara prostor za znanje, nego za nepovjerenje.
Zaključak: između povjerenja i paternalizma
U konačnici, pitanje nije uopće u samom zdravstvenom ili seksualnom odgoju – jer on, kao koncept, može biti itekako koristan i potreban – nego u načinu njegova uvođenja. Bez dijaloga, bez javne rasprave i bez jasnoće, i najplemenitija ideja postaje sumnjiva.
Grad Zagreb, ako doista vjeruje u vrijednost programa, mora prvo vratiti povjerenje javnosti: objaviti tko su autori, predstaviti ciljeve, pokazati sadržaje i omogućiti roditeljima da odluče informirano, a ne naslijepo.
U protivnom, uvođenje seksualnog odgoja bez roditelja postaje simbol šire društvene bolesti – odgoja bez odgovornosti i politike bez transparentnosti.
