Piše Marko Ljubić na FB-u
Što se god država Republika Hrvatska više zalaže za međunarodnu pravdu, moral, pošten odnos među narodima i državama, za prava slabijih, ugroženih naroda i ljudi, što god je u zemlji izraženija javna kampanja za ljudska, ženska, migrantska, manjinska i svaka moguća prava, što god se dobra država Hrvatska više trudi oprostiti sve i svakome, dati i više nego ima, što god se više angažira podučiti Hrvate da je dobro više brinuti o svakome nego o sebi i što god se više država bori protiv raznih fašizacija i femicida, protiv svinjskih kuga, ispada da je sama Hrvatska sve neshvaćenija a cijeli svijet zao i loš.
Jedino naše državnike razumiju Zelenski i Atlantic Council, pa im daju priznanja.
Ostali bježe od njih kao da su kužni.
Što smo mi inkluzivniji, proukrajinskiji, propalestinskiji, antiruskiji, antifašističkiji, antitrumpovskiji, prema nama svi sve zločestiji.
Čak i oni za čije se ciljeve više zalažemo nego oni sami, kao Srbija, Bošnjaci u BiH ili Ukrajina. Samo što nas nisu počeli bombardirati, iako je Ukrajina i to uradila braneći se od naših neprijatelja Rusa, ali popravila se Ukrajina, pa umjesto rakete na Zagreb i oligarhijskog žita, Plenkoviću dala orden.
Malo je teško iz hrvatske perspektive shvatiti naš međunarodni državni ugled, a gledati kako mađarski ministar vanjskih poslova u UN ne bira riječi optužbe protiv naše države, Srbija ih ne bira nikad, u ime “prijateljske BiH” Komšić također u UN-u drvljem i kamenjem po nama, Crna Gora nazad pola godine donijela Rezoluciju o hrvatskom genocidu protiv Srba, Slovenija doduše ne olajava, ali otima teritorij zbog kojega je godinama blokirala naše međunarodne ambicije pa se odobrovoljili kad smo odustali od naše zemlje i mora, Austrija zabranila komemoraciju stotinama tisuća pobijenih Hrvata i navodno naganja Thompsonovce, u Italiji se svako malo pojavljuju javno ambicije o “talijanskim zemljama” na istočnoj strani Jadrana.
U Hrvatskoj možemo s puno razloga misliti da su to sve zločesti nasrtaji na nas, ali, valjalo bi se postaviti malo u izvanjsku neutralnu, ili objektivnu poziciju pa razmisliti o tome – što ne valja?
Koji je vrag tom svijetu, sve poludilo, jedino nas nije zahvatilo i uništilo našu dobrotu!?
Džaba nam davati nacionalnim manjinama više nego je ikada itko i pomislio dati bilo komu, džaba nam što smo tijekom dalje i bliže prošlosti većini tih naroda služili, žrtvovali se i pomagali u najtežim trenucima, džaba nam izmišljati da su nam neke od tih država silno pomogle iako nisu, uzalud smo im opraštali ono što im nitko nikada ne bi oprostio, što im prepuštamo strateške kompanije, što im nikada u službenim međunarodnim organizacijama ne postavljamo nikakve zahtjeve, a svatko drugi tko drži do sebe nesumnjivo bi postavljao, što njihovim bankama i kompanijama dopuštamo raditi ono što u svojim zemljama ne smiju ni pomisliti i što im mirno toleriramo čak i moralno arbitriranje u nebrojenim prilikama u samoj Hrvatskoj.
Ispada, što smo mi bolji, međudržavni i međunarodni odnosi su prema nama sve neugodniji, a što je najgore, najvažnije države i državnici svijeta više cijene ove zločeste susjede nego nas dobričine.
Pa ti budi normalan!?
Evo primjerice, korporativac Pavo se ubio žrtvujući, lobirajući i plaćajući od svoje teško stečene i ušparane muke milijune Amerima ne bi li se netko bitan fotkao s međunarodnom dobričinom Plenkovićem, pa ništa. Dalo mu neku plakete, doduše nešto međunarodniju od one branitelja Mladena Pavkovića, kojom je nagradio Tomu Medveda, ali – ni to nije pomoglo da se bar netko iz Tajne službe, neki John fotka s premijerom. Prošle godine je požrtvovni Pavo poveo i Peruška u New York, nabavili smokinge, leptir mašnice, špic cipele, išli na frizure, pedikure, namirisalo ih, Pavi nabavilo brendirane tregere, pa ih poredalo u zgradi UN-a na međudržavnom prijemu kod Plenkovića, ali Blinkena nikako nisu uspjeli nagovoriti da se bar u prolazu rukuje s dobričinom Plenkovićem. Pa mu Pirić, počasni konzul doveo ukrajinske oligarhe, pa imali međudržavni susret, pa onda Plenković letio pet sati da se susretne s možemovskom upravom LA-a, pa nazad u Hrvatsku, u nove međunarodne pobjede.
Zato se ove godine predsjednik Zoki odlučio k’o pravi ponosni suverenist najedati po ručkovima s Hrvatima, čak otišao i u crkvu, ne zna se je li se molio i komu. Neće njega ovaj Trump i slični zajebavati pa dočekati da se ponožava i s njima se tamo druži a podupiru genocid u Gazi.
Plenković bi čak malo i podupro, onako zaobilazno, ali ni to mu ne pomaže. Ubio se vičući “Slava Ukrajini” a Bidenovi se ni okrenuli nisu, kamo li ovi rusofilski i nedemokratski Trumpisti.
S druge strane Vučić se naslikava s državnim tajnikom Rubiom, Orban i Trump si svake večeri požele laku noć, Slovenci i jesu tazbina Trumpu, a svi ti s Putinom još bolji. Što su god ozloglašeniji u Plenkovićevim medijima i u ovom antifašističkom mainstreamu ispada da velike sile, ali i europski inkluzivci više drže do njih.
Kako je pošlo, jedino će ovoj hrvatskoj vlasti ostati na vanjsko-političkom planu sastanci s povjerenicom za Mediteran Šuicom.
Malo me strah da Plenković ne udari u nesvrstanost, pa navali putovati po Africi, Karibima ili po pacifičkim otocima radi afirmacije dobre Hrvatske, a još me više zabrinjava naša rastuća težnja biti dobričina, jer taj put bi mogao u ovako zločestom svijetu završiti kaubojskim poučkom o Indijancima – da je samo mrtav Indijanac dobar Indijanac.
