Piše: Snježana Nemec
Očuvanje baštine nema samo tehničku komponentu zaštite materijalnih dobara, već ima duboku egzistencijalnu odgovornost prema vlastitom identitetu i prema onome što jesmo i što želimo postati. U tom kontekstu festivali u Benkovcu i Šibeniku predstavljaju izraz dinamične interakcije baštine i društvenih vrijednosti.
No, vratimo se malo u vrijeme komunističkih režima koji su često pokušavali baštinu pretvoriti u monolitnu stvarnost, idealizirajući određene povijesne događaje i potiskujući sve što nije bilo u skladu s njihovim ideološkim ciljevima. Ta instrumentalizacija baštine nije samo politički čin, već i filozofski problem koji govori o uvjetovanju povijesnog sjećanja idejom moći, što dovodi do otuđenja od stvarnosti i istine.
Kako baština može postati sredstvo za kontrolu mišljenja i stvaranje kolektivnih mitova, a ne prostor slobode i kritičkog promišljanja, najbolje pokazuju primjeri iz bivše Jugoslavije, SSSR-a i Rumunjske.
U Jugoslaviji, posebice nakon Drugog svjetskog rata, partijska vlast je slavila antifašističku borbu i radnički pokret kroz spomenike, muzeje i narative koji su u velikoj mjeri marginalizirali drugačije povijesne interpretacije, uključujući i one o poslijeratnim represijama, političkim suđenjima i ograničavanju slobode govora.
Sovjetski Savez je kroz spomenike često isticao grandiozne prikaze radničke klase, revolucije i državnog socijalizma, dok je pritom zanemario ili namjerno preoblikovao složeniju povijest koja uključuje represiju i kulturne raznolikosti.
Rumunjski režim pod Čaušeskuom koristio je monumentalnu arhitekturu i reviziju povijesnih događaja da bi promovirao kult ličnosti, a pritom je zanemario autentične kulturne i povijesne slojeve, namjerno brišući neprikladne narative.
Ovakva praksa instrumentalizacije baštine rezultirala je jednosmjernim, službenim verzijama povijesti koje su često bile udaljene od stvarnih događaja i iskustava ljudi. Baština je tako postala sredstvo ideološke kontrole i propagande, a ne prostor kritičkog promišljanja i istine.
Današnje nasljeđe komunizma u suvremenoj Hrvatskoj još je uvijek prisutno i ne prepoznaje istinoljubivost i istinu kao temeljne vrijednosti baštine, koja je moralna i duhovna vertikala naroda i njegova odnosa prema vlastitoj prošlosti, žrtvi i vrijednostima.
Slični obrasci vidljivi su i danas kroz financiranje festivala u Benkovcu i Šibeniku. Festival FALIŠ, programski posvećen kritičkom propitivanju antifašističke baštine u odnosu na suvremene nacionalističke narative, u stvarnosti otvara pitanje gdje završava povijesna analiza, a gdje počinje ideološki aktivizam.
Kroz umjetničke projekte oni nastoje redefinirati baštinu, i postavlja se pitanje – na čijoj se to baštini temelji ova redefinicija i koliko je ona otvorena za različite glasove?
Takvo financiranje javnim novcem iz državnog proračuna vrijeđa temelje Domovinskog rata i njegovu istinsku narav, jer se na taj način ignorira žrtva i vrijednosti koje su taj rat oblikovale. To je opasno jer dovodi do iskrivljavanja povijesti, urušavanja nacionalnog identiteta i podriva osjećaj zajedništva i pripadnosti.
Takvo financiranje ne samo da afirmira određene ideološke stavove, već zatvara prostor za pluralnost i kritički dijalog, što je ključno za zdravu i demokratsku kulturnu scenu. I, naravno, otvara pitanje – je li kultura u Hrvatskoj danas prostor slobode i dijaloga ili arena u kojoj se reproducira određeni ideološki monopol?
Zbog toga se sve snažnije postavlja zahtjev za smjenom aktualne ministrice kulture, čije djelovanje jasno pokazuje sustavnu nebrigu za cjelovitost kulturnog identiteta i ignoriranje onih vrijednosti koje su temelj državnosti. To nije samo politički problem, to je pitanje vrijednosnog i duhovnog usmjerenja društva.
Politici su puna usta pluralizma, uvažavanja različitih mišljenja, pa tako i ministrici kao odgovoru na prosvjede i iskazano nezadovoljstvo. No treba se zapitati – može li se različitost mišljenja uvažavati kada se zadire u temeljne povijesne istine, poput karaktera Domovinskog rata?
Na razini teorije, pluralizam znači dopuštanje i poštivanje različitih mišljenja. To je, bez sumnje, nužan temelj svakog demokratskog društva. No pluralizam nije isto što i relativizam. Ne podrazumijeva da je svako mišljenje jednako vrijedno ili da svaka „istina“ ima jednaku težinu.
Postoje temeljne istine koje nisu pitanje osobnog dojma, interpretacije ili političkog i ideološkog stava, već vrijednosni temelji na kojima počiva sam identitet naroda. Karakter Domovinskog rata upravo je takva istina. On nije bio građanski sukob, nije bio sukob ideologija, niti slučajna povijesna epizoda — bio je obrambeni, pravedan i oslobodilački rat. Utemeljen na žrtvi, ljubavi prema domovini, otporu agresiji i težnji naroda za slobodom i samostalnošću.
Tu istinu ne određuje dnevna politika, već povijesna činjenica i moralna jasnoća.
Zato ne, ne može se u ime „različitosti mišljenja“ relativizirati temeljna povijesna istina. Jer kada relativiziramo temeljno, rušimo ono na čemu sve drugo počiva. Pluralizam prestaje biti snaga slobodnog društva i postaje alat za dekonstrukciju zajedničkog identiteta.
To je kao da u ime različitosti mišljenja počnemo raspravljati ima li smisla poštovati žrtve, one koji su dali živote za slobodu. Ili da s jednakom važnošću stavimo mišljenje agresora i branitelja. U tom trenutku društvo ne postaje tolerantno, nego moralno dezorijentirano.
Kada današnja kulturna politika, često pod krinkom suvremenosti, umjetničke slobode i ideološke neutralnosti otvara prostor za iskrivljavanje karaktera Domovinskog rata, ona ne širi prostor slobode. Ona zapravo narušava istinu i ponižava one koji su je branili.
Upravo zato, nema uvažavanja „različitih mišljenja“ kada je riječ o temeljnim istinama koje definiraju slobodu, suverenost i dostojanstvo naroda. U tim istinama ne krije se ideološka pozicija, nego povijesna i moralna vertikala. Na njima stoji ili pada identitet jednog društva.
Domoljublje je u svojoj srži poštovanje prema višeslojnoj i složenoj povijesti vlastitog naroda, kao i spremnost na dijalog i promišljanje. Baština i kultura trebaju biti alati koji povezuju, a ne dijele. Samo takav pristup može osigurati izgradnju sveobuhvatnog i snažnog nacionalnog identiteta.
No kada se pogledamo kao društvo, moramo se zapitati – zašto u Hrvatskoj domoljublje tako često izaziva prijepor, negaciju ili ismijavanje? Zašto pojam koji bi trebao biti temelj zajedništva i ponosa postaje sumnjiv, politički obojen ili kulturno marginaliziran?
Je li to možda rezultat nasljeđa ideoloških sustava koji su zatirali nacionalnu svijest i brižljivo konstruirali kulturu zaborava? Ili je to simptom postmodernog društva koje se boji duboke povezanosti s bilo čim trajnim, a domoljublje u svojoj naravi upravo to jest?
U jednoj Francuskoj, Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, Italiji, Grčkoj, Americi, Japanu… domoljublje nije ni ekstrem, ni ideologija, već prirodan refleks društva koje zna tko je, što je i zašto postoji. Njihove kulturne politike, obrazovni sustavi i javni narativi temelje se na ideji da ljubav prema domovini nije opasnost, nego nužnost koja ne isključuje druge, nego uspostavlja samopoštovanje.
Gotovo svaka država njeguje oblik domoljublja. Nasuprot tome, u Hrvatskoj se domoljublje često tumači kao anakronizam, nacionalizam ili „neprogresivan“ stav. To nije samo kriva priča, to je duboki nedostatak domoljublja, koji se odražava u kulturnim politikama koje s prezirom gledaju na vlastite korijene, a s oduševljenjem financiraju dekonstrukciju istih.
Posebno zabrinjava rastuća netolerancija prema bilo čemu što nosi nacionalni, hrvatski predznak, osobito s lijevog spektra. Sve češće se isticanje hrvatskih simbola, zastave, jezika, povijesti ili branitelja tumači kao agresivan čin, kao prijetnja, kao prikriveni nacionalizam. Neki ne mogu prihvatiti da je moguće biti domoljub, a istodobno i demokratski, otvoren, civiliziran. Da je moguće voljeti svoje, a ne mrziti tuđe.
Ako ne učimo voljeti vlastitu domovinu kroz istinu, baštinu i kulturu – tko će to učiniti umjesto nas i kakav ćemo identitet izgraditi na poricanju samih temelja?
A da bismo je uistinu očuvali, moramo najprije odgovoriti na ključno pitanje – imamo li hrabrosti braniti istinu kao najvišu vrijednost baštine? Tim više što istina nije ideološka opcija. Ona je, jedna jedina.
Mi i dalje trošimo energiju na beskrajne, iscrpljujuće sukobe oko povijesti, tumačenja simbola i ideoloških etiketa. To je jasan pokazatelj što se događa kada se prošlost ne riješi.
A tko je nije riješio? Politika, naravno. I ne samo da je nije riješila – ona to nikada nije ni htjela.
Hrvatska nikada nije provela lustraciju. Dok su zemlje poput Njemačke, Češke, Poljske i Mađarske odmah nakon pada komunizma provele lustraciju, otvarale arhive, zabranile sudjelovanje bivšim pripadnicima tajnih službi u javnoj upravi, očistile institucije od kompromitiranih kadrova, Hrvatska je izabrala šutnju.
Umjesto lustracije, dogodila se tiha integracija starih struktura. Neki su se samo prešaltali iz partijskih u nacionalne boje. Mreže su ostale, metode su se prilagodile, a posljedice osjećamo i danas – kroz nepovjerenje u institucije, kroz kadrovsku nepročišćenost i kroz konstantnu ideološku maglu koja onemogućava zdravi dijalog.
Lustracija nije izostala zato što bi bila „osvetnička“ ili „nepotrebna“, kako su tvrdili. Izostala je jer bi razotkrila previše poveznica, otvorila previše pitanja, presjekla previše karijera. A to si političke elite nisu mogle, ni htjele dopustiti.
Zato danas i imamo društvo u kojem se prošlost koristi kao baština, a ne kao lekcija. U kojem se isti mehanizmi moći prenose iz sustava u sustav, bez odgovornosti.
Naravno, ni druga strana nije bez grijeha. Povijest se ne smije idealizirati, niti se tragedije smiju koristiti za jeftino politiziranje.
Ali istina ne pripada ni ljevici ni desnici. Hrvatska ne smije biti vlasništvo jedne ideološke grupe. Ona pripada svima i mora biti prostor gdje se može slobodno disati, misliti i osjećati.
Autorica ovog teksta, kao i mnogi drugi koji još vjeruju da riječi mogu nešto promijeniti, sve se češće pita – ima li smisla dalje pisati? Ima li više smisla upozoravati, argumentirati, pozivati na razum? Pitanje je iskreno. Jer pokušaj objektivnosti više ne prolazi. Ako si protiv jedne krajnosti, odmah te svrstaju u drugu. Ako pokušaš biti most, srušit će te obje strane.
Postoje brojni autori i stručnjaci koji promišljaju kritički o baštini i identitetu, istini i istinoljubivosti kao vrijednosti baštine, a koji su sustavno marginalizirani, jer dominacija lijeve ideologije i njezinih struktura, potpomognuta medijima, nameće rigidni narativ koji guši pluralizam.
Takav pristup ozbiljno potkopava temelje demokracije i slobode mišljenja, pretvarajući javni prostor u jedan ideološki okvir.
Pa razmislite malo i ne shvaćajte olako ovakvo stanje društva, jer ono nije bezopasno i nosi sa sobom ozbiljne posljedice.
Ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za el.medije
