Tekst je objavljen u Jutarnjem listu 6. listopada 2009. 08:45
Zoran Milanović novinare je koji s manjkom simpatija pišu o njemu i njegovoj stranci nazvao udbašima. Potom je, razjašnjavajući stvari, kazao kako ne misli na novinare, nego “na jednog urednika-udbaša koji će se sam prepoznati”.
Hrvatske novinare ovaj ispad Apolona hrvatske socijaldemokracije nije nimalo uznemirio, vjerojatno zato što više baš i nemaju samopoštovanja ili zbilja misle da njegovim riječima nisu i sami tangirani, ali bi čitateljima mogao biti zanimljiv socijalni kontekst samog događaja.
Naime, Zoki – kako ga zove njegova sljedba te pokoji savjetnik – ima neodoljiv običaj da nakon svakoga negativnog članka o svojoj stranci, a pogotovu o sebi i svome stvaralačkom, političkom i državničkom geniju, naziva urednika u novinama, jednoga, onoga kojega je odabrao, valjda smatrajući da bi se upravo taj morao zaljubiti u njega, pa ga, uzrujan poput provincijske gimnazijalke koja je upecala prvoga dečka, kreće gnjaviti i kenjkati što je u novinama objavljen tako ružan i neprikladan članak. Teško je i mučno biti izabranik Zokijeva srca.
| Kad SDP-ovci optužuju nekoga da je udbaš isto je kao kad HDZ-ovci optužuju nekoga da je ustaša |
On će svoga urednika nazivati u različita doba, od ranoga jutra sve do ponoći, a ako to ne pomogne, pa ako zaredaju bezobrazni članci, obratit će se višoj instanci, direktorima i članovima uprave, sve do samoga vrha, što će kod zbunjenoga urednika i novinara koji je ružno pisao o SDP-u i esdepeovskom vođici, stvoriti dojam kao da im je nazvalo mamu, ili još bolje punca u Njemačku, da se žali na njih jer zapišavaju zahodsku školjku i ne čiste dlake iz kade. I da se i to razumijemo: Zoran Milanović urednike kojima tako telefonira ima u svim novinama, a možda i u svim medijima. Vjerojatno mu se jedan od njih nije javljao na pozive, pa ga je Zoki, kerumpiran svojom djevojačkom taštinom, prozvao udbašem.
Ali zašto baš udbašem? Kada ste na čelu SDP-a, morate biti prilično, da tako kažemo, nepametni pa da bilo koga u novinama, ili svejedno gdje izvan vlastite stranke, nazivate udbašem. Riječ je o samopodrazumijevajućoj društvenoj normi, o zornoj primjeni one stare talmudske, kako u domu obješenog nije umjesno spominjati uže. Iz SDP-a optuživati nekoga vani da je udbaš isto je kao iz HDZ-a optuživati ljude kojima idete na živce ili koji vam se nisu javili na telefon da su – ustaše. Bez obzira na sav primitivizam i taštinu podivljalog Zokijeva estrogena, takvo je postupanje opasno glupo. Bilo što drugo su on i njegovi savjetnici mogli smisliti da dezavuiraju nevjernog urednika, ali zaboga ne, samo ne udbaše!
Da je barem telefonirao u Laktaše, Miloradu Dodiku, s kojime dijeli socijaldemokratski nazor i ponekog savjetnika, zagovornika, lobista i prijatelja, Dodik bi mu lijepo znao reći čime da izvrijeđa onoga koji je prezreo njegovu ljubav: neka ga nazove žvaljavim kretenom, ustaškim smradom, ljigavcem, huljom kojoj će glavu odvrnut’, uši vezat’ u mašnu i s kamenom oko vrata bacit’ ga niz Drinu pa nek’ plovi sve do Teherana… Sve to, samo ne – udbaš!
A nije li nerazumno za predsjednika najveće oporbene stranke da vrijeđa novinske urednike čas pred početak predizborne kampanje? I to u situaciji kada ljevica, i SDP kao njezin kljakavi ud, na svojoj strani imaju golemu većinu novinara, komentatora i urednika svih relevantnijih glasila u zemlji, premda su istovremeno sva ta glasila pretvorena u tabloide, koji su već po svome žanrovskom određenju skloni fašizmu ili barem fašizaciji društvenih i političkih odnosa.
U takvoj šizofrenoj situaciji hrvatskoga novinstva čovjek koji predstavlja SDP zbilja mora biti prilično blesav da krene udarati po novinarima. Naime, osim političkih uvjerenja, osim svoje egzistencije u društvu u kojem te svaki kerumovski homunkulus, bio on splitsko-nacistički ili zagrebačko-komunistički, može vrijeđati čim malo zajuži ili ga spopadne PMS, u čovjeku novinaru postoji i neko samopoštovanje.
Pa kad se sljedeći put ukaže Zoki s onim svojim predsjedničkom kandidatom, kojeg resi šarm, određenost i uvjerljivost sirovog Ledo kroasana netom izvađenog iz zamrzivača, možda okreneš glavu na drugu stranu. Iritantno je do bola kad iz stranke čija je pretpovijest i doslovno sljubljena s Udbom, novinare krenu stigmatizirati da su udbaši.
No, da ne bi bilo nesporazuma: današnji SDP doista je čist od udbaša. Dva su razloga za to, jedan dobar, drugi loš, oba se tiču Ivice Račana. Prvi: on je, doista, reformirao stranku i iz nje potjerao sve što nije samo otišlo a što bi nalikovalo Udbi. Drugi: Račan je za nasljednika ostavio čovjeka koji jest dovoljno primitivan i neodgojen da bude dobar udbaš. Ali intelektualne sposobnosti su mu takve da ne bi prošao na prijemnom.
Miljenko Jergović
